Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912-959) u svom djelu "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio") napisao je o dolasku Hrvata u dana�nju domovinu sljedeće: "Hrvati su pak stanovali u ono vrijeme s onu stranu Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petero braće - Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, do�li su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i na�li Avare u posjedu te pokrajine. Po�to su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su u toj pokrajini zavladali Hrvati; i sada jo� ima u Hrvatskoj potomaka Avara i vidi im se da su Avari... Od Hrvata pak koji su do�li u Dalmaciju odijelio se jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva."

    Car Konstantin VII. Porfirogenet također navodi, da su Hrvati do�li u dana�nju domovinu početkom 7. stoljeća na poziv bizantskog cara Heraklija, da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara. Hrvati koji su bili organizirani kao pleme ratnika-konjanika i poznati zbog svoje snage nisu bili slučajno izabrani. Bizantsko Carstvo je računalo da će Hrvati nakon �to im pomognu u izvr�enju njihovih planova, nestati s vremenom kao �to su nestali i njihovi prija�nji saveznici, ali su se grdno preračunali.

 

    Za razliku od Bizanta, Sveta Stolica nije podcijenila nego je pravilno prosudila mogućnosti hrvatskog naroda. Tako su u papinskom ljetopisu "Liber Pontificalis" zabilje�eni prvi kontakti i veze između pape i Hrvata. U njemu je zapisano da je papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) poslao u Dalmaciju i Istru opata Martina, kako bi platio otkupnine za zarobljenike i kosti starih kr�ćanskih mučenika. Opat Martin je zahvaljujući pomoći hrvatskih vođa putovao Dalmacijom, te je ujedno "snimao" situaciju za uspostavu stalnih odnosa.