Prvi novac


Atenska srebrna tetradrahma "sova"
i srebrna tetradrahma Aleksandra Velikog
s likom Herakla - najcjenjeniji novac antičkog svijeta

Prvi novac nastaje u 7. stoljeću pr. Krista u državi Lidiji u Maloj Aziji. Taj je novac izrađivan je od elektruma - prirodne slitine zlata i srebra. Osim elektruma, u izradi novca koristilo se zlato, srebro, bakar, bronca, mjed. Pronađeni grčki i rimski novac pokazuje vještinu antičkih obrtnika u postizanju visokog stupnja finoće metala - neke su kovanice prava mala remek-djela.


Jedna osoba mogla je
u sat vremena iskovati sto kovanica.

Prvi novac izrađivan je ručno i ta se tehnika izrade vrlo malo mijenjala sve do XVI. stoljeća, kada su nastali prvi strojevi za kovanje novca.
U I. stoljeću postojao je zanimljiv običaj dodatnog označavanja novca simbolom, monogramom ili imenom. Radili su to trgovci, drugi građani i države. Npr. dodatno označavajući strani novac, država mu je omogućavala slobodno kolanje svojim teritorijem. Ostali su to činili ako su ostavljali "svoj" novac kao neku vrstu depozita, tj. očekivali su da im se taj isti novac vrati.


srebrni denarius

U antičko vrijeme i vrijeme Bizantskog Carstva novac su izdavale države i vladari.

Aleksandar Veliki (356.-323. pr. Krista) slijedio je primjer svoga oca Filipa II. i na svom novcu prikazivao grčka božanstva i heroje, među kojima se posebno isticala srebrna tetradrahma s likom Herakla. Nakon Aleksandrove smrti njegovi dijadosi1 nastavili su izdavati njegov novac, iz jednostavnog razloga - bio je vrlo ugledan i cijenjen.
Sljedeće desetljeće obilježeno je stalnim sukobima i rivalstvima među Aleksandrovim nasljednicima, koji su, iskazujući poštovanje i demonstrirajući svoju povezanost s njim, kovali novac s njegovim likom, a svoje ime stavljali na naličje kovanice.
Značajan korak bio je zamjena Aleksandrova lika likom nasljednika: prvi koji je to učinio bio je Ptolomej I. Soter, kralj Egipta, motiviran sve većim ekonomskim, vojnim i kuturnim rastom svoje države.

U antičkoj Grčkoj novac su izdavali polisi, kojih je bilo nekoliko stotina, pa je novac tog vremena karakterizirala izrazita raznolikost. Svaki je polis, naime, sa svojim teritorijalnim okruženjem, predstavljao državu i imao svoju vladu koja je imala pravo izdavati novac. Na novcima su se nalazili likovi božanstava i heroja koje je dotični polis štovao.

Rim - urbs et orbis (grad i svijet). Uvodno nekoliko riječi o povijesti Rima: Legende govore da je Romul osnovao grad 753. pr. Krista i da su njime vladali kraljevi. U međuvremenu postaje republikom, a od 133. do 31. pr. Krista potresaju ga politička previranja (Sula, Pompej, Cezar). Kad je Cezar prešao Rubikon tijek povijesti zauvijek se mijenja. Njegov politički nasljednik, Oktavijan August, postavlja temelje Rimskog Carstva zadajući posljednji udarac Rimskoj Republici osvajanjem Egipta. Njegov nasljednik, car Trajan (98.-117.) dovodi Carstvo do vrhunca moći i teritorijalne rasprostranjenosti.
Kovanje i kolanje novca u Rimskom carstvu usko su povezani s političkim i ratnim zbivanjima. Zlatni i srebrni novac izdavao je car, a bakreni i brončani Senat i od toga se odstupalo samo u rijetkim slučajevima. Najraniji rimski brončani novac nosio je slike božanstava.

Cezar čini radikalan potez - stavlja svoj lik na srebrni denarius te postaje prvim Rimljaninom koji još za života kuje novac sa svojim likom. Rimski car Konstatin I. Veliki (285.-337.), stvorio je čvrst novčani sustav, čija je osnovna jedinica zlatni solidus (solid) koji će postati osnova bizantskoga novčanog sustava te stoljećima uživati veliki ugled.


zlatni solidus

Bizant - nastavlja rimsku praksu prikazivanja lika vladara na novcu koji ga je kovao, ali s nekim izmjenama. Portret u profilu zamijenjen je frontalnim prikazom vladara, a osim portreta obuhvaćeno je i cijelo poprsje. Sada je vidljiva raskošna odjeća i kruna, čime se nastoji istaknuti moć i autoritet cara.

Simboli kršćanstva počeli su se kao samostalan motiv na novcu pojavljivati tek u VI. stoljeću, i to najprije na naličju kovanica (anđeo koji drži dugačak križ), a u VII. stoljeću Justijan II. prvi put stavlja Isusov lik na lice solida. Kovanje novca s religioznim motivima zabranjeno je od 726. do 843., za vrijeme razdoblja zvanog ikonoklazam. Likovi koji dominiraju i licem i naličjem kovanica su vladari i njihovi sinovi. Nakon više od jenog stoljeća zabrane nestaju, štovanje ikona ponovno je dopušteno, ponovno se izdaje novac s likom Isusa. U X. stoljeću solid je zamijenjen tetrateronom i histamenonom.

VOJNO-REDARSTVENA AKCIJA BLJESAK



1. svibnja 1995., hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom su akcijom Bljesak oslobodile okupirana podrucja zapadne Slavonije. U samo 31 sat oslobodeno je oko 500 cetvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak pocela je 1. svibnja u 5,30 sati, a završena je vec iduci dan, 2. svibnja u popodnevnim satima. Bljesku su prethodile teroristicke akcije pobunjenih hrvatskih Srba na putnike na autocesti Zagreb-Lipovac. U akciji Bljesak sudjelovalo je oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobadajuci zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili i zrakoplov Rudolfa Perišina, pilota koji je u vrijeme najjacih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju. Hrvatskim snagama pokušalo se suprotstaviti oko 5500 pobunjenih Srba koji su najviše nade polagali u 18. korpus tzv. srpske krajinske vojske. No, taj je korpus razbijen, a vecina njegovih pripadnika pobjegla je u susjednu BiH. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih. Pokušavajuci podici moral poraženih srpskih pobunjenickih postrojbi, ratni zlocinac Mile Martic hvalio se kako je osobno zapovjedio osvetu raketiranjem Zagreba, Siska i Karlovca, 2. i 3. svibnja. U tim zlocinackim napadima poginulo je i ranjeno više civila. Akcijom Bljesak i pobjedom nad postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba Republika   Hrvatska dokazala je da ima oružanu silu koja je sposobna osloboditi okupirane dijelove hrvatske države. Pripadnici Hrvatske vojske i policije pokazali su visoku profesionalnost, a što su potvrdili i pojedini strani diplomati tijekom obilaska oslobodenih podrucja.



izvor: hrt.hr

BOB MARLEY (1945. - 1981.)



Robert Nesta Marley roden je 6. veljace 1945. u kuci njegovog djeda na Jamajci. Uskoro nakon što je roden, njegov je otac napustio njegovu majku, iako je financijski nastavio uzdržavati obitelj i povremeno se vracao da posjeti svoga sina. Bilo je to sredinom 50-ih, kada je naci posao na Jamajci bilo vrlo teško, pa su Bob i njegova majka napustili svoj dom u St. Ann i uputili se u Trenchtown (Zapadni Kingston) kako bi pronašli srecu u velikom gradu. U Trenctownu, Bob je provodio mnogo vremena sa svojim dobrim prijateljem Nevillom Livingstoneom, kojeg su obicno zvali nadimkom Bunny. U velikom je gradu Bob, takoder, bio više izložen glazbi koju je volio, a koja je ukljucivala Fats Domina i Raya Charlesa.

Bob i Bunny zajedno su pohadali satove glazbe koje je držao poznati jamajkanski pjevac Joe Higgs. Na tim su satovima upoznali Petera Macintosha i uskoro postali dobri prijatelji. U meduvremenu se jamajkanska glazba razvijala i postajala vrlo popularna širom Kariba zahvaljujuci invenciji Ska glazbe.

Kada je Bobu bilo 16 godina, poceo je slijediti svoj san da postane glazbenik.   Glazba je vecini mladih s Jamajke bila jedina mogucnost za bijeg iz surove realnosti. Jedan od tih mladih ljudi bio je i Jimmy Cliff koji je sa svojih 14 godina vec imao snimljena dva hita. Nakon što je upoznao Boba, Jimmy ga je upoznao s Leslie Kong, lokalnom glazbenom producenticom. Bob je poslušao Jimmyev savjet i otišao na audiciju kod Leslie Kong. Bobov glazbeni talent došao je do punog sjaja i poceo je snimati u studiju svoj prvi single "Judge Not". Nažalost, niti "Judge Not" niti njegov single iz 1962., "One More Cup Of Coffee", nisu bili baš uspješni.



Bob, Bunny i još nekoliko prijatelja formirali The Wailing Wailers. Pocetak nije baš bio sjajan, jer su nakon nekoliko studijskih proba dva clana, Cherry i Junior Braithwait, napustili bend. Unatoc tome, bend je nastavio s radom i bio je predstavljen Clemetu Doddu, producentu Coxsone izdavacke kompanije. U toj su kompaniji The Wailing Wialers snimili svoju prvu pjesmu "Simmer Down", koja je postigla prilican uspjeh na Jamajci.

The Wailing Wailers, koji su se sada sastojali od Bob Marleya, Petera Tosha i Bunnya, postali su prilicno popularan lokalan bend. Njihova se publika rapidno povecavala i snimili su još nekoliko pjesama za Coxsone etiketu, koje su ukljucivale "It Hurts To Be Alone" i "Rule The Roadie". Bob je uskoro preuzeo ulogu vode benda i tekstopisca.

Život Boba Marleya postao je vedriji kada se 10. veljace 1966. oženio za Ritu Anderson. Slijedeceg dana, nakon vjencanja, Bob je otišao u S.A.D. posjetiti majku koja je živjela u Delaweru. Za vrijeme boravka u S.A.D.-u, radio je kako bi mogao financirati svoju glazbu, ali se uskoro vratio kuci. Nakon Marleyeva povratka, glazba The Wailing Wailersa evolvirala je od Ska-a u Rock Steady. Ova se evolucija sukobljavala sa zahtjevom Coxsone etikete za Ska bendom. Zbog toga su novi Wailing Wailersi napustili Coxsone i preimenovali se u The Wailers.

Umjesto da traže novu izdavacku etiketu, The Wailers su odlucili osnovati vlastitu koju su nazvali Wail 'N' Soul. Taj se dogadaj poklopio s rodenjem Marleyeva prvog sina kojeg su nazvali Cedalla. Nekoliko singlova, kao što su "Bend Down Low" i "Mellow Mood" izdali su za svoju etiketu prije nego se ugasila te iste godine. Propadanje njihove vlastite etikete imalo je snažan ucinak na bend i uspjeli su se vratiti na svoj stari put tek kada su upoznali Leea Perrya. Uz pomoc Leea Perrya, The Wailers su stvorili sjajne pjesme kao što su "Duppy Conquerer", "Soul Rebel", "400 Years" i "Small Axe".



1970. godine The Wailersi su se proširili za dva clana - Astona Barreta i njegovog brata Carletona. The Wailersi su u to vrijeme bili prilicno popularni širom Kariba, ali još uvijek nepoznati u ostatku svijeta. Ova im je popularnost omogucila da osnuju drugu, uspješniju etiketu, koju su nazvali Tuff Gong, prema nadimku Boba Marleya. Upoznavši Johnnya Nasha, Marley je otputovao s njim u Švedsku, a zatim u London, gdje je snimio "Reggae on Broadway", kojeg je izdala etiketa CBS. Nakon toga je ostatak Wailersa doputovao u London kako bi pomogli promociju singla, ali su ubrzo shvatili da su ostali bez financijskih sredstava. Bez ikakvih drigih preostalih mogucnosti, Bob je otišao vlasniku etikete Island Records, Chrisu Blackwellu, nadajuci se mogucem ugovoru. Blackwell je vec bio cuo za The Wailerse i odmah je s njima potpisao ugovor. Kao predujam dao im je osam tisuca funti kako bi se mogli vratiti doma i snimiti svoj prvi album za Island etiketu. Ovo je bio vrlo važan ugovor, jer je prvi puta jedan reggae bend imao pristup najboljim uvjetima snimanja.

Album koji su izdali zvao se "Catch a Fire", kriticari su ga vrlo dobro prihvatili i bio je jedan od prvih reggae albuma. Prije Wailersa, reggae se prodavao samo u obliku singlova ili na kompilacijskim albumima. U proljece 1973. Wailersi su se vratili u London kako bi odradili tromjesecnu turneju po Velikoj Britaniji. Po završetku turneje vratili su se na Jamajku, gdje je Bunny odlucio prestati ici na turneje. Zamijenio ga je Joe Higgs. The Wailersi su, zajedno s Higgsom, otputovali u S.A.D. gdje su trebali svirati kao predgrupa na 17 koncerata, u to vrijeme, najpoznatije americke crnacke grupe Sly and the Family Stone. Wailersi su otpušteni nakon cetiri nastupa jer su postali popularniji od grupe prije koje su svirali, a publika je skandirala "Wail-ers" još dugo nakon što bi Sly and the Family Stone poceli sa svojim koncertom. Takoder su nekoliko puta svirali i prije Brucea Springsteena.



Krajem 1973. Wailersi su izdali dugo ocekivan nastavak albuma "Catch a Fire", kojeg su nazvali "Burnin". Na ovom se albumu nalaze mnogi klasici The Wailersa, kao što su "I Shot The Sheriff" i "Get Up, Stand Up". Popularnost Wailersa u Južnoj Americi još više je porasla kada je Eric Clapton snimio remake pjesme "I Shot The Sheriff", koji je postao broj jedan na americkoj ljestvici singlova.

1975. izašao je treci album Wailersa, "Natty Dread", na kojem se nalaze iznimne pjesme kao "Talking Blues", "No Woman No Cry" i "Revolution". Loša je stvar bilo to što je dvije trecine orginalne postave Wailersa, Peter Tosh i Bunny Wailer, napustilo bend kako bi se posvetili solo karijeri. To je uzrokovalo ponovnu promjenu imena sastava, ovoga puta u Bob Marley and The Wailers. Odlazak dva clana benda stvorio je rupu u vokalnoj sekciji, koju su popunile Rita Marley, Judy Mowatts i Marcia Grittiths. Tog je ljeta bend poceo novu turneju po Europi.

Dva koncerta održana su u Lyceum Ballroomu, oba su snimljena i izdana kao live album, na kojem se nalazi nezaboravna live verzija "No Woman No Cry", koja je postala svjetski hit. Grupa je doživjela dodatne promjene dolaskom u bend Ala Andersona i Bernarda Harveya, koje su kasnije zamijenili Junior Marvin i Tyrone Downie. Poslijednji put kada su The Wailers svirali zajedno u orginalnoj postavi bilio je na koncertu Steviea Wondera za jamajkanski Institut za slijepe osobe.

Bob Marley and The Wailers nastavili su s izdavanjem nevjerojatnog albuma "Rasta man Vibration" 1976. godine. To je potaklo svojevrsnu reggae-maniju u Sjedinjenim državama, a casopis Rolling Stone ih je imenovao grupom godine. Na albumu "Rasta man Vibration" nalazi se snažna pjesma "War" ciji su stihovi preuzeti iz govora kojeg je održao car Haile Selassie. Bob Marley je odlucio održati besplatan koncert u Parku narodnih heroja, u Kingstonu, 5. prosinca 1976. Ideja koju je koncert podupirao bila je mirovna poruka protiv ratova koji su se vodili u getu Trenchtowna u to vrijeme. Tragedija se dogodila dva dana prije samog koncerta, kada je naoružana osoba upala u stan Marleyevih i pucala na Boba, Ritu i dvoje drugih prijatelja. Nasrecu nitko nije stradao. Unatoc ovome dogadaju, Bob Marley je nastavio s prvobitnim planom i održao nezaboravan koncert pod imenom "Smile Jamaica", dva dana kasnije.



Nakon koncerta bend je otputovao u Veliku Britaniju, gdje su 1977. snimili album "Exodus", vjerojatno njihov najbolji album opcenito. Ubrzo je postao album broj jedan u mnogim zemljama, izmedu ostalog u Njemackoj i Engleskoj. Takoder je bio jedan od najboljih albuma te godine. Za vrijeme europske turneje, bend je održao nekoliko nastupa u londonškom Rainbow Theatre. U svibnju Bobu je dijagnosticiran rak. Bilo je vjerojatno da bi se širenje raka moglo sprijeciti tako da se Bobu amputira nožni palac, ali je on to odbio. Takav bi postupak bio protiv njegove rastafarijanske vjere. Ovim vijestima ostatak je Exodus turneje otkazan.

Ipak, bolest nije sprijecila Boba Marleya da nastavi sa snimanjem glazbe, pa je 1978. izdan album "Kaya", koji je imao puno zreliji zvuk nego prijašnji albumi. Boba su optužili da se prodao, jer su mnoge pjesme bile posvecene ljubavi ili ganji (marihuani). Rastafarijanci su, naime, vjerovali da ce ih pušenje svete biljke približiti Jahu (Bogu). U travnju 1978. Bob se vratio na Jamajku kako bi održao "One Love" mirovni koncert, kojeg je posjetio i jamajkanski predsjednik Michael Manley te voda opozicije Edward Seaga. Bob ih je doveo na pozornicu i cak natjerao da se rukuju. 15. lipnja dodijeljena mu je medalja za mir u trecem svijetu, koju su mu dodijelili Ujedinjen Narodi. Posjetio je prvi puta Afriku otputovavši u Keniju i Etijopiju. Na tome je putu zapoceo rad na pjesmi "Zimbabwe". Za to je vrijeme bend je izdao drugi live album "Babylon by Bus", koji je snimljen u Parizu. Album koji ga je slijedio bio je "Survival" 1978. Na cijelom je albumu ocita prisutnost motiva preživljavanja crnaca.

Sedamdesete su se sada vec bližile kraju, a Bob Marley and The Wailers bili su jedan od najpopularnijih bandova. 1980. prvi su puta nastupali u Africi, u gradu Gabon. Vlada Zimbabwea pozvala je cijeli bend da gostuje na ceremoniji u cast neovisnosti njihove zemlje u travnju. Bob je kasnije izjavio da je taj poziv bila za njega najveca cast u životu.

Bob Marley je nastavio sa snimanjima i 1980. izdan je album "Uprising". Sve se cinilo blistavim - bend je planirao americku turneju sa Steviem Wonderom te zime. Bobovo zdravlje se pogoršavalo, ali je ipak dobio dozvolu od doktora da ide na turneju. Turneja je pocela u Bostonu, a slijedio je New York. Za vrijeme njujorškog nastupa Bob je izgledao vrlo loše i skoro se srušio. Slijedeceg jutra, 21. rujna, trceci kroz Central Park, Bob se srušio i prevezen je u bolnicu. Tamo mu je otkriven tumor na mozgu i doktori su mu predvidali još mjesec dana života. Rita Marley je inzistirala da se turneja otkaže no Bob je želio nastaviti. Odsvirao je nezaboravan koncert u Pittsburghu, ali je bio prebolestan da nastavi, pa je turnej napokon otkazana. To je bio njegov poslijednji nastup. Lijecenje mu je malo produžilo život no ono neizbježno ipak se spremalo.

Bob je prevezen u bolnicu u Miamiju gdje je kršten Berhane Selassie u etijopskoj ortodoksnoj crkvi, 4. studenoga. U poslijednjem pokušaju da spasi svoj život, podvrgao se kontroverznom lijecenju u Njemackoj. Za vrijeme boravka u Njemackoj proslavio je svoj 36. i poslijednji rodendan. Lijecenje, nažalost, nije uspjelo. Bob je želio umrijeti kod kuce, ali nije doživio da ga prevezu natrag na Jamajku. Umro je 11. svibnja 1981. u bolnici u Miamiju.

Tisuce ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu 21. svibnja, izmedu ostalih predsjednik Jamajke te voda opozicije. Bob Marley nalazi se danas u mauzoleju u svom rodnom mjestu. Nakon smrti dodijeljen mu je orden Jamajke za njegove zasluge. Bob Marley znao je svoju sudbinu. Kao vizionar, predvidio je i ovo, a njegove ce rijeci ostati zauvijek besmrtne u pjesmama u kojima je napisao:

"One bright morning when my work is over I will fly away home."



izvor: muzika.hr

Kraljevina   Hrvatska



Jedan od najvećih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, žestoki ratnik i prvi hrvatski kralj Tomislav, svojom je velikom mudrošću i ratnim umijećem napravio velike stvari za hrvatski narod. Ujedinio je hrvatske zemlje u jedinstvenu državu koju je pretvorio u snažnu Kraljevinu Hrvatsku. Papa Ivan X. u pismu iz god. 925. naziva Tomislava hrvatskim kraljem, pa se ta godina smatra godinom utemeljenja hrvatskog kraljevstva. Za vrijeme kralja Tomislava,   Hrvatska je imala veliku i moćnu vojsku, te je pripadala skupini najrazvijenijih država tadašnjeg doba.

Nasljednici kralja Tomislava, njegov mlađi brat Trpimir II. i poslije njega Krešimir I., uspjeli su održati hrvatsko kraljevstvo na onoj visini kako im ga je Tomislav ostavio. Međutim nakon prerane smrti kralja Krešimira I., ban Pribin izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom pogibijom od banove ruke.   Hrvatska je zbog rata oslabila, smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Miroslavov mlađi brat, kralj Krešimir II. uspio je kasnije donekle obnoviti i oporaviti oslabljeno kraljevstvo. Sinu Krešimira II., Stjepanu Držislavu uspjelo je za vrijeme 28-godišnje vladavine, dobro ojačati i učvrstiti kraljevstvo, ali nakon njegove smrti sve su upropastili njegovi sinovi Svetoslav, Krešimir III. i Gojoslav koji su vodili sukobe za prijestolje. Tim nesretnim unutarnjim sukobima, Kraljevina   Hrvatska je doživjela najteži udarac od svog utemeljenja, pa će zbog gubitka svoje moći u to doba započeti teške i dugotrajne borbe s Venecijom za Dalmaciju.



Kralja Krešimira III. naslijedio je oko god. 1035. njegov nećak Stjepan I. koji je započeo s obnovom Kraljevine Hrvatske. God. 1058. Stjepana I. naslijedio je njegov sin kralj Petar Krešimir IV. koji je mudrim i lukavim političkim potezima vratio stari sjaj i slavu hrvatskoga kraljevstva, te je ujedno i ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, kad je definitivno spojio dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Od god. 1075. do 1089. hrvatskim kraljevstvom vlada Zvonimir, kojeg neki smatraju najvećim i najvažnijim hrvatskim kraljem. Kralj Zvonimir se čvrsto povezao s papom Grgurom VII., čiji ga je legat okrunio 1075. za kralja Hrvatske i Dalmacije. Također je učvrstio crkveno jedinstvo, te je učinio mnogo na promicanju glagoljice, o čemu svjedoči najvažniji spomenik hrvatske glagoljske pismenosti, Bašćanska ploča. Poslije Zvonimira, dolazi kralj Stjepan II. koji je vladao samo dvije godine, i to kao razborit i odlučan vladar koji je uspio riješiti neke goruće probleme ondašnjeg hrvatskog političkog života. Odmah nakon njegove smrti početkom god. 1091. nastali su veliki neredi u Hrvatskoj, pa je tako smrt posljednjeg Trpimirovića imala kobne posljedice za hrvatski narod i hrvatsku državu. Naime, Jelena žena kralja Zvonimira i sestra ugarskog kralja Ladislava, uspjela je sa svojim "igračima" ostvariti svoju želju da hrvatskim vladarom postane njen brat. Posljednji kralj hrvatske krvi Petar, poginuo je u boju god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda, danas Petrova gora.

TITO & TARANTULA

Tito Larriva



Jedna od kultnih figura americke underground scene Tito Larriva roden je u Meksiku, ali vecinu svog života proveo u gradu El Paso (Savezna država Texas) gdje je svirao u školskom orkestru, a zatim i u Los Angelesu. Njegovo prvo pojavljivanje na glazbenoj sceni bilježi se pocetkom osamdesetih godina kada je bio voda punk grupe the Plugz koja je objavila nekoliko albuma za etiketu "Fatima Records" ciji je vlasnik takoder bio Tito Larriva. Nakon što je došlo do promjena clanova u grupi, Tito mijenja ime grupi te je naziva the Cruzados s kojom objavljuje dva albuma.

GrupuTito & Tarantula osnovali su 1992. godine Tito Larriva i
njegov prijatelj, gitarist Peter Atanasoff. Upoznali su se dok je Tito producirao album Peterovog banda koji se zvao Spider. Na bubnjevima im se ubrzo pridružio bubnjar Johnny "Vatos" Hernandez koji je do tada nastupao s nekoliko bandova, vjerojatno najpoznatiji medu njima bio je Oingo Boingo. Medutim, paralelno s bandom Tito & Tarantula, Tito Larriva u to vrijeme osniva još jedan bend po imenu the Psychotic Aztecs s kojim objavljuje samo jedan album nazvan "Santa Sangre" i koji je u potpunosti otpjevan na španjolskom. Pored Larrive u grupi su svirali Vatos, gitarist Stevie Hufsteter i basist John Avila.

Peter Atanasoff



Peter Atanasoff je 'nabacio' prijedlog da se nazovu Tito & Tarantula što je i prihvaceno. Koju godinu kasnije Tito upoznaje cuvenog redatelja Roberta Rodrigueza koji je Titu, koji ima i velike glumacke aspiracije, dao ulogu u filmu "Desperado", te na soundtrack uvrstio tri pjesme Tita & Tarantule. Za vrijeme montaže filma Tito je svirao jednu svoju prastaru pjesmu iz 1981. o vampirima koja se jako svidjela Rodriguezu. S obzirom da je u to vrijeme Rodriguez planirao sa cuvenim Quentinom Tarantinom film o vampirima, sad vec kultni film nazvan je "Od sumraka do zore", a kompletna grupa Tito & Tarantula dobila je ulogu u filmu. Samo zbog njih Rodriguez je nadopisao scenarij i nakon ogromnog uspjeha filma grupa Tito & Tarantula postali su iznimno popularni. Tito Larriva podjednako je aktivan i kao glumac i kao autor glazbe za filmove. Prvi film za koji je radio glazbu bio je "Repo Man" redatelja Alexa Coxa. Kao glumac, osim u "Desperadu" viden je, izmedu ostalog, u filmovima poput "Samo malo bezopasnog seksa" s Alison Eastwood, te u posljednjem filmu Wima Wendersa "Million dollar Hotel". Zanimljivo, 1982. godine Larriva je radio soundtrack i za jedan porno film pod naslovom "New Wave Hookers" sa jednom od najvecih porno zvijezda Traci Lords u glavnoj ulozi.

Predposljednji album - Little Bitch



Tito & Tarantula objavili su tri albuma - "Tarantism" iz 1997. godine, "Hungry Sally & Other Killer Lullabies" iz 1999. godine i "Little Bitch" iz 2000. godine. S obzirom da su njihovi koncertni nastupi iznimno hvaljeni i smatraju se neponovljivim dogadajem. Atraktivna striptizeta koja pleše sa ogromnom zmijom, poput one iz filma 'Od sumraka do zore', pridonosim mracnom, 'vampirskom' ugodaju i atraktivnosti na svim njihovim koncertima.

“Food, Smiles and Someone’s Touch.”
(Tito Larriva when asked about his sources of inspiration)

PAPA IVAN PAVAO II. - KAROL JOZEF WOJTYLA



Rodjen je 18. svibnja 1920. godine u poljskom gradicu Wadowicama u blizini Krakowa. Kao trece dijete u obitelji Wojtyla, na krstenju su mu dali ime Karol Jozef. U djecackoj dobi od devet godina ostao je bez majke. Jos prije njegova rodjenja umrla mu je sestra, a stariji brat kad je imao 12 godina.
Nastavio je zivjeti s ocem do izbijanja Drugog svjetskog rata. Otac mu umire u veljaci 1941. godine i on ostaje sam. Volio je prijateljevati, pa je gubitak obitelji nastojao nadoknaditi druzenjem s prijateljima iz skolskih dana.
Karol je usporedno s gimnazijskim skolovanjem rastao i u vjeri. U gimnaziji je bio ministrant, ali i predsjednik Marijine legije, katolicke udruge za mladez. Mnogo je citao, glumio u srednjoskolskom kazalistu, a nadasve je volio sport. Godine 1939., u burno vrijeme uoci rata, upisuje Filozofski fakultet drevnog Jagelonskog sveucilista u Krakowu, ali ce rat sve prekinuti. Morat ce se zaposliti u kamenolomu, a potkraj 1941. premjesten je u tvornicu sode u Boreku Falekkom blizu Krakowa. Godine 1944. odlucio je otici u sjemeniste i postati svecenik.
Nakon zavrsenog studija teologije Karol Wojtyla zaredjen je za svecenika 1. studenoga 1946. godine. Odmah nakon toga dolazi u Rim gdje nastavlja teoloski studij. Doktorirao je na dominikanskom sveucilistu Ateneumu Angelicumu u Rimu s doktorskom disertacijom Pitanje vjere kod Svetog Ivana od Kriza.
U Poljsku se vratio 1948., a od 1949. obavlja posao svecenika u Krakowu.Dvije godine kasnije poceo se pripremati za zvanje sveucilisnog nastavnika. Habilitacijski rad poceo je pripremati 1951., a zavrsio ga je i obranio 1954. godine. U krakowskom je sjemenistu 1953. postao predavac za moralnu teologiju i socijalnu etiku. Od 1954. je bio profesor etike na Katolickom sveucilistu u Lubinu, a 1956. je postao redovni profesor tog sveucilista.
Za krakowskog ga je biskupa 1958. godine imenovao papa Pio XII., a za biskupski je grb izabrao geslo Totus Tuus (Sav tvoj) tj. Marijin. To geslo slijedi i danas. Nadbiskupom u Krakowu postaje 1964., a za kardinala ga je u lipnju 1967. godine postavio papa Pavao VI.. Bio je najmladji pripadnik kardinalskog zbora. Godine 1971. Karol Wojtyla bio je izabran u Savjet tajnistva Biskupskog sinoda.
Za papu je izabran 16. listopada 1978. godine u svojoj 58. godini. Tog se dana u 18 sati i 18 minuta pojavio bijeli dim iz Sikstinske kapele, objavljujuci na taj nacin da je izabran 264. poglavar Rimokatolicke crkve. Izabran je izmedju 111 kardinala. Naslijedivsi na stolici sv. Petra papu Ivana Pavla I., ciji je pontifikat bio vrlo kratak, u izboru svog imena ujedinio je imena prethodne dvojice velikih, koncilskih papa, Ivana XXIII. i Pavla VI., ne bez razloga. Htio je nastaviti poceto djelo crkvene reforme nakon Drugog vatikanskog koncila, nastojeci Crkvu sto vise pribliziti narodu i narod Crkvi. U tome je za svoga pontifikata uspio. On je prvi papa netalijan od 1522. godine kada je jedan nizozemski kardinal izabran za papu i uzeo ime Hadrijan VI.



Na papu Ivana Pavla II. 13. svibnja 1981. godine, za vrijeme opce audijencije na trgu Svetog Petra u Vatikanu, izvrsen je atentat. Izvrsio ga je turski drzavljanin Ali Agca. Do danas nije jasno zasto je Agca pucao na Papu.
Njegov pontifikat je obiljezen velikim djelom i njegovim misijskim, pastoralnim putovanjima. Ta su putovanja, medu ostalim, specificna i po tome sto je Ivan Pavao II. prvi Sveti Otac koji, nakon dolaska u neku drzavu, prvo poljubi zemlju. Dosad je posjetio oko tisucu gradova i svetista u stotinjak zemalja, a na putovanjima u inozemstvu proveo je vise od godinu dana.
Papa Ivan Pavao II., kojem ce ovo biti drugi posjet Republici Hrvatskoj, smatra se najpoznatijim putnikom medju svim nasljednicima Petrova prijestolja.

Seljačka buna



Godine 1573. nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića, seljaci su u znak protesta prestali plaćati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.

Za vođu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Seljaci se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog poretka, nego su napravili program po kojem su planirali ukinuti vladavinu plemstva i uspostaviti seljačku vladu, koja će voditi brigu o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregurićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem i drugima podigao seljake na ustanak krajem siječnja god. 1573.. Pokret seljaka brzo se je proširio, a buna je zahvatila 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije.



Feudalna vojska je brzo slomila bunu. Tako je već 5. veljače 1573. kod Krškog slovenske kmetove rastjerao kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinaca. Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. napala plemička vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjaništva, pružili su tako žestok žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.

Gubec je nakon bitke zarobljen i odveden u Zagreb, gdje je okrutno pogubljen na Markovom trgu 14. veljače god. 1573.

Hrvatski Ratnici



Prihvacanjem kršcanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obecali papi; da ni s kim nece prvi zaratiti, da tude zemlje nece osvajati, nego da ce samo svoje braniti.
O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedece: "Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko prorocanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svecenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršcanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada nece s oružjem provaliti u tudu zemlju, nego da ce živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov: 'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih   Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov ucenik'." I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajaci na tude zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".
Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauce ratnom umijecu ukoliko žele pobjedivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada nece povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obecanje ce uvijek ispuniti.



Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeca bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahaca lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su cinili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po cemu su kasnije kravate i dobile naziv, a pocetkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats". Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovode i cara Napoleona I. koji je rekao: "Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih citav svijet". Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.



Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada nece zaboraviti hrvatske junake, cijoj su se hrabrosti, ratnom umijecu i viteškom duhu divili i cudom cudili svi, pa i sami neprijatelji. Ni dan danas, povjesnicari i vojni strucnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su cesto puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojcano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje. Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjecajuci se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najvece žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršcansku Europu. Najvece priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predzide kršcanstva" ("Antemurale Christianitatis").



Izvor: hrvati.cjb.net

Stjepan Radić



Stjepan Radić (1871-1928) roden je u Trebarjevu Desnom, kraj Siska 11. lipnja god. 1871. Zajedno sa svojim starijim bratom Antunom osnovao je "Hrvatsku seljacku stranku" i glasilo "Dom" god. 1904. Radic je bio žestoki protivnik austrijskog i madarskog imperijalizma, te kasnije Kraljevine SHS koja nije priznavala posebnost svih naroda i njihova prava. Cvrsto je vjerovao da se svi sukobi medu narodima i državama mogu riješiti mirnim putem u tzv. "Ligi naroda", kao i socijalna te druga prava u Saboru.
Kao pravi hrvatski rodoljub Radic je žestoko osudio izdajnicki odlazak predstavnika Narodnog Vijeca iz Zagreba u Beograd, koje je potom pretvoreno u Kraljevinu SHS 1. prosinca god. 1918.

Radic je postao stvarni voda hrvatskog naroda koji se je za hrvatske interese i prava borio sve do 20. lipnja 1928. kad je umro od posljedica atentata u Beogradskoj skupštini. Po nalogu velikosrpske bande, atentator i cetnik Puniša Racic je još ubio Pavla Radica (Radicev sinovac) i Ðuru Basariceka. Pogibija Stjepana Radica kasnije je uvelike utjecala na nastavak i tijek hrvatske borbe u staroj Jugoslaviji.

Hrvatski Političari



Dr. Ante Starcevic (1823-1896) roden je u lickom selu Žitnik 23. svibnja 1823., a cijeli svoj život posvetio je borbi za ostvarenje tisucljetnog hrvatskog prava tj. za slobodu i samostalnost Hrvatske, zbog cega je još za života dobio nadimak "Otac Domovine".
S istomišljenikom Eugenom Kvaternikom osnovao je god. 1861. Stranku prava kojoj je glavni cilj bio ostvariti jedinstvenu, slobodnu i samostalnu Hrvatsku. Još kao 29-godišnjak žestoko se je suprotstavio "bolesnom" Vuku Karadžicu koji je negirao hrvatski narod i jezik i širio krilatice tipa "Srbi svi i svuda!". Takoder je bio veliki protivnik becke i madarske politike, a žestoko je kritizirao i sve one hrvatske politicare koji su bili opijeni idejom jugoslavenstva koju je osobito zagovarao dakovacki biskup Josip Juraj Strossmayer.

Dr. Ante Starcevic istaknuo se je i svojim književnim radom, kao i mnogim lijepim mislima. Tako o hrvatskoj prošlosti kaže izmedu ostalog: "nijedan, pamtite, nijedan danas živuci narod Europe ne ima u svojoj prošlosti vece velicanstvo negoli narod hrvatski". U glasovitom govoru u hrvatskom saboru 26. lipnja god. 1861. dr. Starcevic je rekao:
"Narod hrvatski sacuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je dobro: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji je 300-godišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršcanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu buducnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu buducnost, to poslanstvo nece odredivati   Austrija, nego   Bog i Hrvati!"