Nadzorni odbor ima najmanje tri člana. Statutom se može odrediti i veći broj članova nadzornog odbora s time da njihov broj mora biti neparan.
Najveći broj članova nadzornog odbora iznosi kod društva s temeljnim kapitalom:
- do u valuti Republike Hrvatske izražene protuvrijednosti od 3.000.000 DEM 9 članova,
- preko u valuti Republike Hrvatke izražene protuvrijednosti od 3.000.000 DEM 15 članova,
- preko u valuti Republike Hrvatske izražene protuvrijednosti od 20.000.000 DEM 21 član.

Članom nadzornog odbora može biti fizička osoba koja je potpuno poslovno sposobna. Statutom se mogu odrediti uvjeti koje mora ispuniti osoba da bi bila imenovana u nadzorni odbor.

Članom nadzornog odbora ne može biti:
1. član uprave dioničkog društva,
2. član nadzornog odbora u deset društava,
3. član uprave društva koje je ovisno u odnosu na dioničko društvo,
4. član uprave drugog društva kapitala u čijem se nadzornom odboru nalazi član uprave društva,
5. osoba koja ne ispunjava uvjete iz Zakona o trgovačkim društvima o općim uvjetima za sudjelovanju u radu dioničkog društva.

Članove nadzornog odbora bira glavna skupština društva.
Statutom se može predvidjeti da određeni dioničari imenuju određeni broj članova nadzornog odbora. Kada je tako propisano posebnim zakonom, u statutu se određuje broj članova nadzornog odbora koje biraju zaposleni.
Pravo imenovanja članova nadzornog odbora mogu imati samo određeni dioničari ili svakodobni imatelji određenih dionica. Imateljima određenih dionica može se statutom dati pravo da imenuju članove nadzornog odbora ako njihove dionice glase na ime i ako je za prijenos tih dionica potrebna suglasnost društva. Takve dionice ne čine poseban rod dionica. Dioničari mogu u nadzorni odbor imenovati najviše jednu trećinu članova odbora. Ne mogu se izabrati zamjenici članova nadzornog odbora.

Ako u nadzornom odboru nedostaje broj članova potreban za to da bi se u njemu mogle donositi odluke, članove koji za to nedostaju imenovat će sud na zahtjev uprave nekoga člana nadzornog odbora ili dioničara. Uprava je dužna uputiti zahtjev sudu bez odgađanja, osim ako se ne očekuje da će se broj članova nadzornog odbora na vrijeme popuniti do naredne sjednice toga odbora.

Članovi nadzornog odbora biraju se, odnosno imenuju najviše na četiri godine i mogu biti ponovno birani, odnosno imenovani.

Glavna skupština može opozvati člana nadzornog odbora i prije isteka mandata za koji je izabran. Za odluku o tome potrebna je većina od najmanje tri četvrtine od danih glasova. Statutom se može odrediti da je za to potrebna veća većina a može se zahtijevati i ispunjenje dodatnih pretpostavki.
Imenovanoga člana nadzornog odbora može u svako doba opozvati onaj tko ga je imenovao i zamijeniti ga drugom osobom. Ako više nisu ispunjene pretpostavke za imenovanje člana nadzornog odbora koje su određene statutom, glavna skupština može imenovanoga člana opozvati običnom većinom glasova.

Sud će na zahtjev nadzornog odbora opozvati člana toga odbora ako za to postoji važan razlog. O postavljanju zahtjeva nadzorni odbor odlučuje običnom većinom glasova. Ako se radi o članu koji je imenovan u nadzorni odbor, zahtjev sudu mogu postaviti i dioničari koji imaju dionice čiji ukupni nominalni iznos čini najmanje jednu desetinu temeljnoga kapitala društva.

Član nadzornog odbora ne može biti istovremeno i član uprave, trajni zamjenik člana uprave, prokurist ni punomoćnik društva.
Nadzorni odbor može najviše za vrijeme koje unaprijed odredi, ali ne više od godinu dana, neke svoje članove imenovati za zamjenike članova uprave koji nedostaju ili koji nisu u mogućnosti obavljati svoju funkciju. Nadzorni odbor tako može ponovno imenovati svoje iste članove s time da njihov mandat ne traje više od godinu dana. Za vrijeme dok obavlja posao u upravi društva član nadzornog odbora ne može obavljati funkciju člana nadzornog odbora. Za tako imenovane zamjenike člana uprave ne vrijedi zabrana iz članka 248. Zakona o trgovačkim društvima.

Uprava mora svaku promjenu u sastavu nadzornog odbora bez odgađanja objaviti onako kako se objavljuju priopćenja društva i o tome izvijestiti registarski sud.

Nadzorni odbor nadzire vođenje poslova dioničkog društva.
Nadzorni odbor dioničkog društva može pregledavti i ispitivati poslovne knjige i dokumentaciju dioničkog društva, blagajnu, vrijednosne papire i druge stvari. U tu svrhu odbor može koristiti pojedine svoje članove ili stručnjake.
Nadzorni odbor podnosi glavnoj skupštini pisano izvješće o obavljenom nadzoru. U izvješću dužan je posebno navesti djeluje li društvo u skladu sa zakonom i aktima društva te odlukama glavne skupštine, jesu li godišnja financijska izvješća napravljena u skladu sa stanjem u poslovnim knjigama društva i pokazuju li ispravno imovinsko i poslovno stanje društva te stav koji ima o prijedlogu uprave glede dobiti i pokrića gubitka u društvu. Članovi koji se ne slažu s nekim dijelom izvješća ili s izvješćem u cjelini dužni su u pisanom obliku dostaviti glavnoj skupštini svoje primjedbe.
Nadzorni odbor može sazvati glavnu skupštinu dioničkog društva. On to mora učiniti kada je to potrebno radi dobrobiti društva. Odluku o tome nadzorni odbor donosi običnom većinom glasova.

Vođenje poslova dioničkog društva ne može se prenijeti na nadzorni odbor. Statutom ili odlukom nadzornog odbora može se odrediti da se određene vrste poslova mogu obavljati samo uz suglasnost toga odbora. Odbije li nadzorni odbor dati suglasnost, uprava može zatražiti od glavne skupštine da ona dade potrebnu suglasnost. Glavna skupština donosi odluku o davanju suglasnosti s većinom od najmanje tri četvrtine od danih glasova. Statutom se može odrediti da je za to potrebna veća većina a može se zahtijevati i ispunjenje dodatnih pretpostavki.

Nadzorni odbor iz reda svojih članova izabire predsjednika i najmanje jednog njegovog zamjenika. Uprava mora izvijestiti registarski sud o tome tko je izabran predsjednikom i zamjenikom predsjednika nadzornog odbora. Zamjenik predsjednika ima prava i obveze predsjednika samo onda ako je ovaj spriječen u obavljanju svoje funkcije.
O sjednici nadzornog odbora vodi se zapisnik kojega potpisuje predsjednik. Svakome članu nadzornog odbora mora se na njegov zahtjev zapisnik dati na uvid.
Nadzorni odbor može imenovati komisije radi pripreme odluka koje donosi i nadzora njihova provođenja. Komisije ne mogu odlučivati o pitanjima iz nadležnosti nadzornog odbora.

Svaki član nadzornog odbora ili uprave može uz navođenje razloga i svrhe zatražiti da predsjednik sazove sjednicu odbora. Sjednica se mora održati unutar roka od 15 dana od kada je sazvana.

Ako se ne udovolji zahtjevu barem dvojice članova nadzornog odbora ili uprave za sazivanjem sjednice, podnositelji zahtjeva mogu je uz priopćenje dnevnoga reda i sami sazvati.
Sjednice nadzornog odbora treba u pravilu sazivati jednom tromjesečno, a mora ih se sazvati najmanje jednom polugodišnje.

Sjednicama nadzornog odbora ne mogu prisustvovati osobe koje nisu njegovi članovi ili članovi uprave društva. Na sjednicu se mogu pozvati izvjestitelji i savjetnici za pojedina pitanja o kojima se odlučuje.
Članovi nadzornog odbora mogu prisustvovati sjednicama svake komisije toga odbora, iako nisu njezini članovi, ako predsjednik komisije ne odredi drugačije.
Statutom se može odrediti da u radu sjednice nadzornog odbora umjesto spriječenoga člana toga odbora prisustvuje i osoba koja nije član odbora ako od spriječenoga člana odbora dobije za to pisanu punomoć.

Ako Zakonom o trgovačkim društvima nije drugačije određeno, nadzorni odbor može donositi odluke ako su za to ispunjeni uvjeti određeni statutom. Nema li u statutu o tome odredbi, nadzorni odbor može donositi odluke ako najmanje polovina od propisanoga broja njegovih članova sudjeluje u odlučivanju.
Ako statutom nije drugačije određeno, odluke nadzornog odbora donose se većinom od danih glasova.
Odsutni članovi nadzornog odbora mogu sudjelovati u donošenju odluka tako da svoj glas dadu pisanim putem.
Glas u nadzornom odboru može se dati pismom, telefonom, telegrafom, telefaksom i korištenjem drugih za to podobnih tehničkih sredstava, ako se tome ne usprotivi nijedan član nadzornog odbora.

Nadzorni odbor zastupa dioničko društvo prema članovima uprave.
Članovima nadzornog odbora može se za njihov rad isplatiti nagrada. Nju se može odrediti i sudjelovanjem člana odbora u dobiti društva. Nagradu se može odrediti u statutu ili je može odobriti glavna skupština društva. Nagrada mora biti primjerena poslovima koje obavlja član odbora i stanju društva.

Za sve ugovore koje član nadzornog odbora sklapa s društvom izvan obavljanja poslova člana toga odbora potrebna je suglasnost nadzornog odbora.
Član nadzornog odbora koji sklopi ugovor s društvom, a da za to ne dobije suglasnost toga odbora, dužan je društvu vratiti sve ono što je na temelju toga od njega primio, osim ako nadzorni odbor kasnije ne dade suglasnost za takav ugovor.

Društvo može davati kredite članovima nadzornog odbora i članovima njihove uže obitelji samo uz odobrenje toga odbora. Odobrenje se može dati samo za određene kreditne poslove ili za određene vrste tih poslova s time da se ugovor mora sklopiti najkasnije tri mjeseca od dana donošenja odluke nadzornog odbora kojom se posao odobrava. U odobrenju moraju se odrediti kamate i otplata kredita. Kreditom se smatraju i druge pravne radnje koje se u gospodarskom smislu mogu s njime izjednačiti.
Te odredbe se primjenjuju i kada vladajuće društvo daje kredit članovima nadzornog odbora ovisnoga društva ili članovima njihovih užih obitelji te kada ovisno društvo daje kredit članovima nadzornoga odbora vladajućega društva ili članovima njihovih užih obitelji. U navedenim slučajevima davanje kredita odobrava nadzorni odbor vladajućega društva.

Dade li se kredit protivno tim odredbama, mora ga se, bez obzira na odredbe ugovora, odmah vratiti, osim ako nadzorni odbor naknadno ne donese odluku kojom odobrava davanje kredita.

Iskorištavanje utjecaja u dioničkom društvu. Odgovornost za štetu. Tko s nakanom koristeći svoj utjecaj u društvu navede člana uprave ili nadzornog odbora, prokuristu ili punomoćnika da poduzmu nešto na štetu dioničkog društva ili njegovih dioničara, odgovara dioničkom društvu za štetu koja mu time bude pričinjena. Ta osoba odgovara za štetu i dioničarima, ako im je ona nastala, neovisno o šteti koja je pričinjena dioničkom društvu.

Pored tih osoba, za štetu odgovaraju kao solidarni dužnici i članovi uprave i nadzornog odbora ako povrijede svoje dužnosti. U slučaju spora članovi uprave i nadzornog odbora moraju dokazati da su u obavljanju svojih dužnosti postupali uredno i savjesno. Nema obveze članova uprave i nadzornog odbora da nadoknade štetu, ako su djelovali u skladu sa zakonitom odlukom glavne skupštine. Odobrenje radnje od strane nadzornog odbora ne isključuje obvezu da se nadoknadi šteta.
Zahtjevi za naknadu štete zastaruju u roku od pet godina.

Odredbe o šteti ne primjenjuju se ako su članovi uprave ili nadzornog odbora, prokurist ili punomoćnik navedeni na štetnu radnju:
1. odlukom glavne skupštine društva,
2. korištenjem ovlasti za vođenje društva na temelju ugovora kojim se vođenje poslova povjerava vladajućem društvu ili
3. korištenjem ovlasti društva kojemu se dioničko društvo priključilo tako da ono vodi poslove dioničkoga društva.

Napoleon I. Bonaparte (Ajaccio, 15. kolovoza 1769. – Sv. Helena, 5. svibnja 1821.) francuski je vojskovođa, državnik, car i vladar.

Kao dijete siromašnog korzičkog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji i francusku revoluciju dočekao s činom topničkog kapetana. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do čina generala i godine 1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti od Austrijanaca iz Italije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio nadmoćne austrijske trupe, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanje mira u Campo Formiu.

Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarne anarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda u Egipat, Napoleon je godine 1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvim konzulom i zaveo osobnu diktaturu. Godine 1804. proglasio se francuskim carem.

Napoleonova vladavina bila je obilježena sukobom Francuske s Velikom Britanijom, koji je trajao od godine 1793. do mira u Amiensu 1802. Godinu dana kasnije sukob je ponovno eskalirao i Napoleon se, nakon poraza u pomorskoj bitci kod Trafalgara i kraha planova za invaziju Britanskog otočja, morao obračunati s britanskim kontinentalnim saveznicima. Godine 1805. u bitci kod Austerlitza porazio je i pokorio Austriju, godine 1806. nakon bitke kod Jene isto je učinio s Pruskom te formalno okončao Sveto Rimsko Carstvo, da bi nakon pobjede nad Rusima kod Friedlanda 1807. godine sklopio savez s ruskim carom Aleksandrom i ustanovio tzv. Kontinentalni sustav, čiji je cilj bio ekonomskim embargom poraziti Britaniju.

U tom trenutku Napoleon je bio na vrhuncu moći, ali je samo godinu dana kasnije sebi dopustio da bude umiješan u dinastijski sukob u savezničkoj Španjolskoj.   Francuska vojna intervencija i postavljanje Napoleonova brata za kralja dovela je do svenarodnog otpora, pojave španjolske gerile i prvih ozbiljnih francuskih poraza. Godine 1809. ohrabrena je   Austrija Francuskoj objavila rat što je dovelo do kratkog ali vrlo krvavog pohoda tokom kojeg je u bitci kod Asperna Napoleon po prvi put potučen na bojnom polju. Iako je Napoleon taj rat na kraju dobio, nastojao se od sličnih problema u budućnosti osigurati ženidbom s austrijskom princezom Marijom Lujzom koja mu je rodila sina.

U međuvremenu je Rusija sve teže trpjela ekonomske posljedice Kontinentalnog sustava pa ju je godine 1812. Napoleon napao s najvećom vojnom silom dotada skupljenom. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tijekom koje je izgubljen veći dio Napoleonove Velike Armije. U proljeće 1813. Napoleon se suočio sa svenarodnim ustankom u Njemačkoj i dotadašnjim saveznicima koji su se okrenuli protiv njega. U odlučnoj bitci kod Leipziga Napoleon je poražen i prisiljen na povlačenje u Francuskoj gdje je morao abdicirati i otići u izgnanstvo na otok Elbu gdje je postavljen za formalnog vladara.

Novi režim kralja Luja XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon nakon samo godinu dana sa šačicom pristaša uspio preuzeti vlast i započeti vladavinu poznatu kao Sto dana. To je razdoblje završilo u lipnju 1815. godine nakon poraza u bitci kod Waterlooa. Napoleon je zarobljen od Britanaca i zatočen na otoku Sveta Helena gdje je umro šest godina kasnije.

Godine 1840. njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u Francusku gdje je pokopan u pariškom Domu invalida. Njegov se pogreb smatra jednim od najvećih i najveličanstvenijih u povijesti.

Zbog svoje kratke ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi. Jedni ga smatraju beskrupuloznim tiraninom i militaristom čija je vanjska politika izazvala krvoproliće i pustošenje koje se u Europi nije ponovilo sve do doba Adolfa Hitlera. S druge se strane navode njegova manje spektakularna, ali za razvoj europske ekonomije i kulture daleko važnija dostignuća na polju unutrašnje politike, odnosno cijeli niz liberalnih reformi kojima je staro feudalno uređenje postupno zamjenjivano modernim kapitalizmom oličenim u Napoleonovu zakoniku poznatom kao Code civile.

Nikola Tavelić



Fra Nikola, potomak stare hrvatske plemicke obitelji Tavelica, rodio se u Šibeniku. Stupio je u franjevacki red u Bribiru, gradu slavnih knezova Šubica. Studirao je filozofiju i teologiju u Zadru ili Splitu. Vjerojatno je neko vrijeme proživio na studiju u Italiji i oko 1365. reden je za svecenika.

Kad je fra Bartul Alverenski, vikar Bosanske vikarije, na poticaj pape Grgura XI. pozvao 1372. godine iz raznih franjevackih provincija oko 60 ucenika i uzornih redovnika za misionare u Bosni, medu njima je bio i fra Nikola. Punih 12 godina prolazio je podrucjem Bosne propovijedajuci i svojim uzornim životom svjedoceci Evandelje. Kasnije ce Bartul izvijestiti papu Bonifacija IX. da su misionari obratili oko 50.000 bosanskih krivovjeraca.

U jesen 1383. godine fra Nikola napušta Bosnu, odlazi u Palestinu i nastanjuje se u samostanu na Sionu. Tu je ucio arapski jezik, obilazio sveta mjesta i pripremao se za misionarski rad. Zajedno s Deodatom iz Ruticinija, Petrom iz Narbonne (  Francuska) i Stjepanom iz Cunea (  Italija) nastupio je pred jeruzalemskim kadijom. Osuden je na smrtnu kaznu, te sva cetvorica podniješe mucenicku smrt 14. XI. 1391. godine. Potanko izviješce poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je bio nazocan izvršenju smrtne presude.

Nikolu su slavili kao sveca i mucenika u Franjevackom redu, a posebno u rodnom Šibeniku. Papa Leon XIII. je 1889. godine odobrio njegovo štovanje, a Pavao VI. svecano je proglasio svecima Nikolu i njegove drugove 1970. g. u Vatikanu, u nazocnosti preko 20.000 Hrvata iz domovine i svih strana svijeta.

Mnogi hrvatski i strani umjetnici dlijeta, kista i pera ovjekovjecili su lik sv. Nikole. Posebno treba istaknuti crkve sagradene u njegovu cast: Banjevci, Cerovac, Lišani, Perkovic, Split, Vinjani, Zagreb, Županja i dr. (  Hrvatska), i u inozemstvu: Hurlingham (Buenos Aires, Argentina), Montreal, Winnipeg (Kanada), Melbourne i Sydney (  Australija).

Kao redovnik i svecenik radom, studijem i molitvom uspio je ostvariti ideal kršcanstva - svetost. Posebno je važno da je bio ispunjen misionarskim idealom, pa je ne štedeci sebe 12 godina bio misionarom u Bosni. Rad s hereticima ("bogumili") pružio mu je bogato iskustvo za kasniji pristup muslimanima u Palestini. Ispunjen Kristovim žarom htio je sljedbenicima islama pružiti istinu o "pejgemberu Isi" (Isusu), koga i oni priznaju prorokom i Božjim poslanikom, ali ne i Sinom Božjim. Dakle, vec u XIV. st. fra Nikola je pružio prijateljsku ruku islamskom svijetu. A propovijedajuci u Bosni s franjevcima iz raznih europskih zemalja pokazao je svoje široko srce, koje nije bilo sputano uskim regionalnim ili nacionalnim granicama, a rad i muceništvo s trojicom brace iz Francuske i Italije svakako potvrduje da je fra Nikola i u životu i u smrti bio otvoren prema svima - od brace franjevaca iz raznih europskih naroda do brace muslimana u Palestini, koje je ljubio, pa je iz ljubavi prema njima prolio svoju svjedocku krv.

Izvor: papa.hr

Savezna Republika Njemačka (njemački: Bundesrepublik Deutschland) je država u središnjem dijelu Europe. Na sjeveru graniči sa Sjevernim morem, Danskom i Baltikom, na istoku s Poljskom i Češkom, na jugu s Austrijom i Švicarskom, a na zapadu sFrancuskom, Luksemburgom, Belgijom i Nizozemskom.

Njemačka je demokratska parlamentarna savezna država koja se sastoji od 13 saveznih država (njem. Bundesländer) i tri samostalna grada pokrajine. Glavni grad je Berlin i u njemu su smješteni parlament (Bundestag) i vlada (Regierung). Njemačka je kao država ujedinjema za vrijeme Francusko-pruskog rata 1870/71.

Njemačka je jedna od najrazvijenijih država svijeta i jedna od osnivačkih članica Europske Unije. Njemačka je i članica Ujedinjenih naroda, NATO-a, skupine G8 i G4. Njemačka je najveća europska zemlja po broju stanovnika te ima najsnažnije europsko gospodarstvo.

Geslo: Einigkeit und Recht und Freiheit
(njemački, "jedinstvo, pravda i sloboda")
Himna: Das Lied der Deutschen

Službeni jezik: njemački
Glavni grad: Berlin
Predsjednik: Horst Köhler
Predsjednik Vlade:   Angela Merkel
Površina:
- ukupno: 357.050 km²
- % vode: 2,32%
Stanovništvo:
- ukupno (2006.): 82.422.299
- Gustoća: 230,8/km²
Neovisnost: ujedinjenjem 3. listopada 1990.
Valuta: Euro (100 centa)
Vremenska zona: UTC +1
UTC +2 ljeti

Nobelove se nagrade dodjeljuju svake godine pojedincima ili skupinama čiji su uspjesi iznimni. To uključuje izvanredna istraživanja, nove tehnike i tehnologije ili izniman doprinos društvu. Pri samom spomenu Nobelove nagrade u glavi većine ljudi se stvara slika univerzalnih genijalaca i briljantnih pojedinaca koji su je dobili.

Nobelova nagrada nosi ime po Alfredu Nobelu, švedskom industrijalistu i izumitelju dinamita. On je 27. studenog 1895. u Švedsko – norveškom klubu u Parizu obznanio ideju o osnivanju fonda iz kojeg bi se dodjeljivala nagrade najzaslužnijima. Nobel je bio zaprepašten i šokiran načinom na koji je svijet upotrebljavao njegov izum – dinamit i u toj činjenici leži razlog njegove odluke da se nagrade dodjeljuju onima koji svojim sposobnostima najviše doprinose čovječanstvu.

Prva svečanost dodjele Nobelovih nagrada za književnost, fiziku, kemiju i medicinu je održana na Kraljevskoj glazbenoj Akademiji u Stockholmu, 1901. godine. Od 1902. godine nagrade formalno dodjeljuje kralj Švedske.

Nagrada za mir se dodjeljuje u norveškoj metropoli Oslu jer su početkom 20. stoljeća, kada je dodjeljivanje započelo, te dvije države bile unutar jedne države, Kraljevine Švedske.

Nagrade se dodjeljuju jednom godišnje na svečanosti koji se održava u pravilu 10. prosinca – dana kada je preminuo Alfred Nobel. No, imena dobitnika (laureata) nagrada se u pravilu objavljuju već u kolovozu. Dužnost objave imaju različite ustanove povezane sa Švedskom Akademijom.

Po svojoj prirodi, Nobelova je nagrada financijski utemeljena. Iznos je nešto veći od 1 milijuna eura. Ideja koja je opravdavala dodjelu nagrade bila je u smislu da se s dobivenim financijskim sredstvima nastave istraživanja i razvoj. No, realnost je nešto drugačija… Mnogi su dobitnici nagrade po njenom primitku već bili u mirovini, a nekima taj novac baš i nije poslužio za daljnja istraživanja. Bilo kako bilo, Nobelova nagrada je najprestižnija nagrada koju može dobiti ljudsko biće!

Nobelova nagradna medalja

Prvi novac


Atenska srebrna tetradrahma "sova"
i srebrna tetradrahma Aleksandra Velikog
s likom Herakla - najcjenjeniji novac antičkog svijeta

Prvi novac nastaje u 7. stoljeću pr. Krista u državi Lidiji u Maloj Aziji. Taj je novac izrađivan je od elektruma - prirodne slitine zlata i srebra. Osim elektruma, u izradi novca koristilo se zlato, srebro, bakar, bronca, mjed. Pronađeni grčki i rimski novac pokazuje vještinu antičkih obrtnika u postizanju visokog stupnja finoće metala - neke su kovanice prava mala remek-djela.


Jedna osoba mogla je
u sat vremena iskovati sto kovanica.

Prvi novac izrađivan je ručno i ta se tehnika izrade vrlo malo mijenjala sve do XVI. stoljeća, kada su nastali prvi strojevi za kovanje novca.
U I. stoljeću postojao je zanimljiv običaj dodatnog označavanja novca simbolom, monogramom ili imenom. Radili su to trgovci, drugi građani i države. Npr. dodatno označavajući strani novac, država mu je omogućavala slobodno kolanje svojim teritorijem. Ostali su to činili ako su ostavljali "svoj" novac kao neku vrstu depozita, tj. očekivali su da im se taj isti novac vrati.


srebrni denarius

U antičko vrijeme i vrijeme Bizantskog Carstva novac su izdavale države i vladari.

Aleksandar Veliki (356.-323. pr. Krista) slijedio je primjer svoga oca Filipa II. i na svom novcu prikazivao grčka božanstva i heroje, među kojima se posebno isticala srebrna tetradrahma s likom Herakla. Nakon Aleksandrove smrti njegovi dijadosi1 nastavili su izdavati njegov novac, iz jednostavnog razloga - bio je vrlo ugledan i cijenjen.
Sljedeće desetljeće obilježeno je stalnim sukobima i rivalstvima među Aleksandrovim nasljednicima, koji su, iskazujući poštovanje i demonstrirajući svoju povezanost s njim, kovali novac s njegovim likom, a svoje ime stavljali na naličje kovanice.
Značajan korak bio je zamjena Aleksandrova lika likom nasljednika: prvi koji je to učinio bio je Ptolomej I. Soter, kralj Egipta, motiviran sve većim ekonomskim, vojnim i kuturnim rastom svoje države.

U antičkoj Grčkoj novac su izdavali polisi, kojih je bilo nekoliko stotina, pa je novac tog vremena karakterizirala izrazita raznolikost. Svaki je polis, naime, sa svojim teritorijalnim okruženjem, predstavljao državu i imao svoju vladu koja je imala pravo izdavati novac. Na novcima su se nalazili likovi božanstava i heroja koje je dotični polis štovao.

Rim - urbs et orbis (grad i svijet). Uvodno nekoliko riječi o povijesti Rima: Legende govore da je Romul osnovao grad 753. pr. Krista i da su njime vladali kraljevi. U međuvremenu postaje republikom, a od 133. do 31. pr. Krista potresaju ga politička previranja (Sula, Pompej, Cezar). Kad je Cezar prešao Rubikon tijek povijesti zauvijek se mijenja. Njegov politički nasljednik, Oktavijan August, postavlja temelje Rimskog Carstva zadajući posljednji udarac Rimskoj Republici osvajanjem Egipta. Njegov nasljednik, car Trajan (98.-117.) dovodi Carstvo do vrhunca moći i teritorijalne rasprostranjenosti.
Kovanje i kolanje novca u Rimskom carstvu usko su povezani s političkim i ratnim zbivanjima. Zlatni i srebrni novac izdavao je car, a bakreni i brončani Senat i od toga se odstupalo samo u rijetkim slučajevima. Najraniji rimski brončani novac nosio je slike božanstava.

Cezar čini radikalan potez - stavlja svoj lik na srebrni denarius te postaje prvim Rimljaninom koji još za života kuje novac sa svojim likom. Rimski car Konstatin I. Veliki (285.-337.), stvorio je čvrst novčani sustav, čija je osnovna jedinica zlatni solidus (solid) koji će postati osnova bizantskoga novčanog sustava te stoljećima uživati veliki ugled.


zlatni solidus

Bizant - nastavlja rimsku praksu prikazivanja lika vladara na novcu koji ga je kovao, ali s nekim izmjenama. Portret u profilu zamijenjen je frontalnim prikazom vladara, a osim portreta obuhvaćeno je i cijelo poprsje. Sada je vidljiva raskošna odjeća i kruna, čime se nastoji istaknuti moć i autoritet cara.

Simboli kršćanstva počeli su se kao samostalan motiv na novcu pojavljivati tek u VI. stoljeću, i to najprije na naličju kovanica (anđeo koji drži dugačak križ), a u VII. stoljeću Justijan II. prvi put stavlja Isusov lik na lice solida. Kovanje novca s religioznim motivima zabranjeno je od 726. do 843., za vrijeme razdoblja zvanog ikonoklazam. Likovi koji dominiraju i licem i naličjem kovanica su vladari i njihovi sinovi. Nakon više od jenog stoljeća zabrane nestaju, štovanje ikona ponovno je dopušteno, ponovno se izdaje novac s likom Isusa. U X. stoljeću solid je zamijenjen tetrateronom i histamenonom.