Neznam kako bi ih poredao, ali danas, sa ove historijske distance, nije toliko ni važno...važno je da je Melanie Safka bila i ostala moja velika ljubav. Poredam li ljubavi iz svoje mladosti po redu, Melanie dolazi tek na treće mjesto, ali ruku na srce, Melanie je bila i ostaje prva. Jelena i Ljubica su otišle svojim putem, a ja sam čini mi se sretan da nisu krenule mojim. Jelena je dva puta ostajala udovica, i bože me sačuvaj, da smo se oženili, sigurno bi umro mlad i bio lijep leš. Ljubica je otišla u Canadu i ko zna da sam pošao sa njom, možda bi po nesreći danas bio predsjednik Canade ili neki bezvezni bogatun...gluho ne bilo. Dolazila su poznanstva, vezale se veze, bezveze, sve je nekako išlo, kotrljalo se, prolazilo, Melanie je ostajala. Uvijek je bila uz mene, hrabrila me kada me nije išlo(a često me nije išlo) pomagala mi kada je trebalo skupiti snage i opet ponovno početi vjerovati u ljude, u ljubav, u život.
Noć mrkla, svijeća u kutu, dim cigarete, blaga tuga u duši, misli lude, i sami ja i Melanie Safka...moja treća ljubav po redu...moja velika ljubav.
There's a chance peace will come, in your life please buy one
For sometimes when we have reached the end
With the velvet hill in the small of the back
And our hands are clutching the sand
Kasettenrecorder upaljen na ponavljanje, ne brojim…deset puta, dvadeset, trideset…kao da je to važno. Važno je da je tu, da mi struji kroz damare,..da me smiri, umiri…da kaže: Peace will come….jedanput, dvaput, stoput. Da zajedno zapjevamo:
For sometimes when we have reached the end
With the velvet hill in the small of the back
And our hands are clutching the sand
Will our blood become a part of the river
All of the rivers are givers to the ocean
According to plan, according to man.
I dan danas, nakon mnogih godina, dok ih je toliko došlo i otišlo, desi se… desi se često da nas dvoje skupa zapjevamo u noći(a nije da sam skrenuo s pameti) Peace will come…znate ono, kad vas sav svijet napusti...ili vam se bar tako čini...e, baš je fino da ja imam svoju, po redu treću, a po veličini veliku ko kuća ljubav…Melanie Safka.

Muž je upravo završio čitanje knjige "Budite gazda u svojoj kući".
Odjurio je u kuhinju i stao pred ženu.
Upro joj je prst u facu i oštro rekao:
"Znaj da sam od sada pa dalje ja gazda u ovoj kući i moja riječ je zakon !
Navečer ćeš mi prirediti gurmansku večeru i kad pojedem, servirat ćeš mi najfiniji desert.
Nakon večere ćemo otići u spavaću sobu i ljubit ćemo se onako kako ja želim.
Potom ćeš mi pripremiti kupku da se fino opustim.
Oprat ćeš mi leđa i obrisati me, a onda donijeti pidžamu.
Nakon toga izmasirat ćeš mi stopala i ruke.
Pogodi, tko će me obući i počešljati kad sve to bude obavljeno?"
"Ja bih rekla, djelatnik pogrebnog poduzeća!"

Razne price koje nam mogu pomoci

da zajednicki poropricamo te sastavljamo
nove ujedno i na nasim stranicama ovdje se mogu vidjeti.

Krenuo sam na put, neke čudne misli me se uhvatile, predosjećanje kao nikada do sada vrtilo mi je mozak, upozoravalo me na nešto sudbonosno. Navikao na sudbonosne stvari, pokušao sam sve to odgurnuti u beznačajnost, ali ovo je bilo nešto jače, nije se dalo otjerati, naprotiv, svakim kilometrom postajalo mi je sve jasnije da će ovaj puta biti sve drugačije. Lagana nervoza s početka, sve više se pojačavala, što sam se približavao cilju, da bi na kraju prešla u pravu uznemirenost. Uznemireno sam opipavao puls...ma, koji se to vrag s menom dešava? zašto se sada odjednom tako ponašam? Čemu ovaj nemir? Dobro! Eto moja mi intuicija najavljuje nešto, ali čemu taj nemir? Desit će se neke velike promjene, govorilo mi je moje predosjećanje...i! šta to ima veze? pa i do sada mi se uvijek nešto dogadjalo, nikada se nisam plašio nikakvih promjena, pa makar one bile i sudbonosne. Sve žešće sam gazio po gasu, da što prije stignem, da zadovoljim i to svoje čudno predosjećanje, da oslobodim glavu... znao sam da mi treba da bi kvalitetno odradio ozbiljan posao, zbog kojega sam i krenuo na put. Stigao sam u Livno mrtav umoran...izmorile me te lude misli i više od svih ludih pretjecanja, čak više i od policije u Bosanskom Grahovu kojoj se učinilo da vozim opasno, pa smo se u sred noći kusurali koliko opasnosti putuje s menom. Nisam ih mogao uvjeriti da je moje predosjećanje još opasnije od te moje vratolomne jurnjave. Popolovili smo kaznu, oni su pola oprostili, ja pola platio, poslao ih kuda im i spada i nastavio put. Pokušao sam se bar malo odmoriti ali nije išlo...krenuo sam u obilazak grada, pa i ako od vožnje i neizvijesnosti sasvim rasturen sve mi je u trenu postalo jasno. Ovo će zbilja biti nešto sudbonosno...ovo će biti promjene kakve nikada u životu nisam doživio. Mozak mi je radio punom parom, ideje su ludile, pogled na trg oko Tomislava me je oduševio, kao opčinjen zurio sam kroz željeznu ogradu prema glavnoj ulici, od trga prama parku. To je to! Moje predosjećanje me nije prevarilo. Trg, kao i glavna ulica, nudili su mojoj mašti najludje ideje, a ja sam se bez puno razmišljanja odmah odlučio na onu najludju. Uzgajat ću ovce. Trg i ulica fino uzorani jednostavno su nudili nešto takvo. Nestalo je fontane, koja u stvari nikada i nije ličila na nešto takvo, nestalo je onih krasnih kafića, tendi, stolova razasutih oko spomenika i duž cijele glavne ulice. Nestalo je i asfalta, šašave rasvijete, i onih razbijenih mramornih ploča. Od svega toga ni traga, kao ni radnicima koji bi poslije oranja nešto sredjivali i to me navelo na ideju da odem u općinu i isposlujem dozvolu, posadim travu i nabavim stado ovaca. Pošto nisam početnik u takvom poslu, u mladosti sam čuvao ovce, znam kako to hoda, i nisam računao sa nekim problemima. Otišao sam u općinu, uredno se prijavijo, fino, kulturno zamolio da me primi veleuvaženi gradski otac...tamo me na moje nemalo iznenadjenje dočekao jedan pravi preuvaženi seljak, ali nema veze, nisam se dao zbuniti, štaviše, bilo mi je drago da se na mjestu gradonačelnika našao pravi selonačelnik...on se sigurno više kuži u travu i ovce. Počmem sa objašnjavanjem, govorim kako je livanjski sir poznat u svijetu i kako bi i ja rado pridonio toj poznatosti, ukratko sam objasnio da bi posadio travu oko spomenika i niz glavnu ulicu, kad oni već ne znaju šta napraviti sa tom uzoranom i neiskorištenom površinom. Veleuvaženi gradski otac vrtio je svojom seljačkom glavom, a meni je odmah postalo jasno da se sada sam na sebe srdi, da si prebacuje svoju nesposobnost, i da se pita...pa, kako to njemu nije palo napamet. Zašto je morao čekati da dodje neki jebivetar i odmah skuži stvar. U jednom momentu sam se prepao da me neće odbiti, da bi to poslije, kada ja odem progurao kao svoju ideju. Ja sam, da bi izvršio neki pritisak na njega, u trenu slagao da sam već kupio stado ovaca i da samo čekam njegov blagoslov, pa da krenem u taj unosni posao, od kojega će i grad imati velike koristi. Objasnio sam gradskom seljaku da je taj prostor u stvari i do sada bio jedan veliki pašnjak...po kafićima je bilo trave u izobilju, njihovi vlasnici su pasli lovu, a livanjskog sira je sve manje. Ja sada čuvam ovce i čekam na odluku gradskih ovnova.

Jerko je dobio sat...ne bilo kakav, dobio je zlatni sat. Na posebnom mjestu, posebnoj polici mu stoji taj zlatni sat, znamen njegove pouzdanosti, upornosti, privrženosti i još koječega. Koječega! Pa da! trideset i pet godina vjernosti jednoj te istoj firmi, vjernosti jednom te istom radnom mjestu, jednom stroju, jednoj bezličnosti, jednoj dosadi, jednoj nesposobnosti da sve to još davno šutne, napusti tu svoju zaglupljujuću sputanost, tih svojih omedjenih tri kvadrata oko stroja i da ode živjeti. Trideset i pet dugih godina...sedam tisuća i sedamstotina ustajanja, puta osam sati stajanja iza istoga stroja, istih normiranih pokreta, iste buke, a valjda i istih misli. Zlatni sat! koje malo, beznačajno priznanje za jedno takvo herojsko djelo. Zaslužio je više, puno više...zaslužio je da ga se stavi na lice novčanice od najmanje tisuću eura...(neznam jel ima takva novčanica) šta je tisuću pišljivih eura, prema sedam tisuća i sedam stotina bezličnih radnih dana. Njegova slika bi trebala ponosno da nas gleda sa dvadeset eura(jer ko je kad imao tisuću eura u ruci, ako takva novčanica i postoji) kao nekada u onoj bivšoj državi, slika udarnika Alije Sirotanovića, rudara iz zeničkog rudnika, na onoj sivokafenoj novčanici od deset dinara, koju smo mi tada, valjda svijesni da je to malo za Alijin lik i djelo, popularno zvali „hiljadarka“. Slika Alije, pobjedničkog osmijeha i čeličnih mišica(bože, koliko sam Mirzinih tulumbi pojeo za tog Aliju) koji je u ona vremena kada se gradila, Federetivna narodna republika Jugoslavija, udarnički kopao četiri tone čelika po glavi stanovnika. Dugo nam je trebalo da shvatimo da je pogrešno čelikom ići na glave stanovnika, a moglo je se, sa malo više pameti i znati da to ne može izići na dobro. Po svemu sudeći mene su te četiri tone namjenjene mojoj glavi promašile. Udarali su udarnici i na moju glavu, kao i na Jerkinu, ali kod mene to nije ostavilo tako tragične posljedice, štaviše, kod mene je to postiglo sasvim suprotan efekt. Još od malena sam znao da nikada neću prihvatiti nikakve udarničke zanose, nikakvo šefovanje nad menom...da neću zaslužiti da me se stavi ni na onu aluminijsku paru, niti ću kada dobiti zlatni sat, za tridesetpetogodišnju vjernost nekakvoj strmoglavoj ideji, ili kakvom zaglušujućem stroju. Jerku su njegove četiri tone dobro sastavile, pogodile po srijedi i jako je ponosan na tu svoju posebnu policu...postavio ju je na najisturenije mjesto u kući, da je svako vidi, da vidi zlatni sat, da mu zavidi. Čudim mu se, i ako ga donekle razumijem. Neka! neka bar sada taj njegov zlatni trofej bude na vidnom mjestu, kada njemu u životu to nije nikako uspjevalo...a nije mu niti moglo uspjeti. Trideset i pet godina je igrao na sigurno, varao sebe, plašio se svih mogućih promjena, izbjegavo sukobe, izbjegavao normalne ljudske potrebe, da sve pošalje u tri lepe materine, poslušno podnosio buku stroja, viku šefa. Razumijem ga i ako je meni uspjelo da u svome radnom vijeku nikada nisam imao nikoga nad sobom...uspjelo mi je da se provlačim ispod kapi, ne poštujući nikakve norme, forme, naredbe, niti se osvrćući na nekakve zakone koji su to od mene tražili....a sada evo ipak donekle razumijem Jerku, kada punoj kući okupljenih, prilikom njegova rodjendana govori...Vidite ovaj sat! Vidimo! ne možemo ga previdjeti. To sam vam ja dobio od firme...za tridesetipetogodišnjicu. Ne nosam ga! Znate šteta je! dobar sat! jeste! dobar sat!...i to zlatni! ponavljaju neki gosti, a u glasu im se zaista osjeća zavist. Nosat ću ga kad odem u penziju. Aha! Jerko već trideset i pet godina priča o penziji, i teško je čeka...što nije ni čudno, a ja se u strahu pitam, da li će znati preživjeti tako drastičnu promjenu u životu...nije Jerko navikao na promjene, pa ne vjerujem da mu i taj zlatni trofej, koji je dobio za okorjelost, za nepromjenjivost, za nenaviknutost na promjene, može pomoći, kada se jednoga dana, sigurno sa suzama u očima oprosti od starog zaglušljivog stroja, od svojih nastranih navika da se svako jutro budi i unaprijed zna svaki korak koji ga čeka. Namjeravam ministarsvu financija i guverneru narodne banke Bosne i Hercegovine podnijeti molbu da Jerku stavi na novčanicu od deset maraka, a mi će mo je, kao u ona dobra stara vremena proglasiti hiljedarkom...samo će mi još Mirzine tulumbe faliti.

Prebirem malo po svojim sjećanjima, onako, čisto dokono, bez nekih velikih osjećanja. Sjećanja i osjećanja su ipak dva različita para rukavica, nekih stvri se sjećamo tek sa blagom reminiscencijom, a i ona se javlja uglavnom iz razloga da smo za vrijeme tih dogadjaja, kojih se sada sjećamo bili mladji, poletniji, ponekada čak i sretniji. Naravno, postoje i ona druga sjećanja. Sjećamo se doživljaja ili dogadjaja koji su nam malo dublje zašli pod kožu, tamo nas dosta dugo žuljaju, javljaju se uglavnom kada nismo dobre volje, kao da im je stalo da nas još više obezvolje. O tim i takvim sjećanjima ne bi...dobre sam volje, padaju mi neke ljepše stvari na pamet. Šetkam malo po nekim zapisima, ti zapisi mi bude davna sjećanja.
Kraj osamdesetih...Gorbačov je već par godina na čelu SSSR-a...još uvijek vlada blokovska podjela, u Nikaragvi već desetak godina vladaju Sandinisti, naš mirovni pokret je podjeljen, komunisti su bezrezervno na njihovoj strani, a ja sam već promijenio stranu. Naravno da sam cijelim srcem bio za Sandiniste, dok su bili u šumi i borili se protiv diktatora Anastasia Somoze. Dolaskom na vlast situacija se mjenja, marxisti preuzimaju vlast, Danijel Ortega je pragmatičar, Tomasa Borgea marxističkog teoretičara ne podnosim. Moj favorit Eden Pastora napušta Sandiniste i ponovno se odmeće u šumu, s njime se i ja odmećem od Sandinista. Kraj osamdesetih, Nikaragua pod embargom zapadnog bloka. Amerika podupire kontraše, ja jesam protiv Sandinista, ali još daleko više sam protiv uplitanja Amerike, protiv embarga i desnih kontraša. Svakodnevno se koljem sa komunistima, svejedno pristajem da sa internacionalnom brigadom idem u Nikaragvu, Projekt izgradnje jedne bolnice u Akoyapi guraju komunisti, i sada me moja sjećanja vode baš tamo. Za Nikaragvu ne lete zapadne avionske kompanije, što je značilo isposlovati vizu za SSSR, odletjeti u Moskvu, iz Moskve za Havanu, iz Havane za Managuu. Ko je jednom letio sa sovjetskim Aeroflotom, ne trebam mu ništa pričati. Svejedno ću reći da bi se drugi puta radije uputio plivajući preko Atlantika. Bi duže trebalo, ali ne bi bilo i gore.
Ovdje ću staviti jedan zapis sa putovanja po Nikaragvi...ustvari jedna mala crtica u moru doživljaja.
Managua...Božic, osamdeset i tamoneke...sunce prži... tridesetipet u hladu, a ja naumiovlakom otputovati za Lion...nije daleko, nekih tričavih devedesetak km. Složio sam sebi onako u glavi, da ujutro odem, naveče se vratim. Cilj mi je da posjetim Lion, grad u kojemu su Sandinisti i za vrijeme diktature Anastasia Somoze držali sve konce u rukama. Sjedim kako reče u "vlaku" sunce upeklo, naš vagon nema krova, nema ni prozora, ustvari nema ništa. Ni kolodvora nema, srušen u potresu 72, tabla je ostala, teško sam razaznao sliku vlaka u ratu milijun puta propucanu. Naš vagon, jednostavna platforma, sa strana, u visini pojasa drvena ograda, uz ogradu drvene klupe...pod klupama kokoši, mala svinjčad, a izmedju klupa brda voća i povrća...koje treba prevesti do pijace.. Mi, tj."putnici" sjedimo na tim drvenim klupama, kokši oko naših nogu ćopkaju nekog vraga, svaki novi putnik su i dvije kokoši više. Tu pred nama je pravi pazar, na malim pokretnim šparetićima kuha se grah, pomješan s rižom, sve dosta tvrdo, to se potom servira u listovima od banana... ma, sve baš kao u priči. Jedanaest je sati! mi još uvijek sjedimo...čekamo, vlak još nije krenuo, i ne bi to bilo ništa strašno da polazak nije bio najavljen u osam. Dakle, tri sata sjedimo u tome kokošinjcu...da krene!? nema šanse! ni ne namjerava... i ja se napokon uspio opustiti, vidim da nema smisla da se ja jedini sekiram što vlak još uvijek stoji...a i ne misli krenuti. S lijeve su mi dvije cure iz Nizozemske, i one spokojno prate šta nam rade, a s desne jedna mlada nikaraguanka, najviše dvadeset, s klincom u naručju. Klincu se dopalo da čupka dlake na mojoj desnoj ruci, koje se nekako dočepalo...polako čupka i na očigled uživa. Mamica mi očima daje znak da pustim...neka se dijete zabavlja...ma pustit ću nego šta? a drugačije i ne ide...dok ja pokušam odmaknuti ruku, mali se odmah rasplače...psujem mu mater, naravno onako kao u šali...mater kuži...smije se i njoj valjda drago, nudim i njoj da čupka dlake, da se zabavlja...da i mene zabavlja....a vlak stoji i ne mrda...ne mrdam ni ja... em, neću da mi dijete plače kod ušiju, neću ni mater da razočaram... a njima sve to tako normalno kao da sam im najrodeniji, kao da sam ja maloga švržicu pravio. Dvanaest je... mi još stojimo...ja bi se još i raspitivao zašto ne krećemo i kada ćemo, ali neću da ispadnem živčan...nikoga nije briga, niko ništa ne pita... pa zašto da ja brinem brige cjeloga vlaka...e, neću! uostalom neću da se pravim pametnijim od sviju ostalih?. Dvanaest je i trideset, odjednom se moji suputnici kao uskomešaše...aha...nije vrag da ćemo krenuti?...i nije!...još ne krećemo!...pogledam šta se dešava, kad ono, nekih stotinjak novih suputnika se kači na ogradu, neki od njih pri tom žongliraju nama ispred nosa onim velikim machetama...ja vraćam maloga klinčića materi...naizmjenice smo ga ljuljuškali i mali se švrco tako lijepo udomaćio kod mene, ali bojim se ovih majmuna s machetama... ne paze... pa kuš onda...tudje dijete. Petnaest je do jedan! vlak se odjednom trgnu, pola suputnika popadoše po voću i povrću, neki tresnuše i sa ograde, jedan se uhvatio za moj vrat...njemu je lakše, on je s vanjsku stranu ograde, a ja prikliješten od suputnika unutra, neko žegarno svinjče navalilo na moje sandale...neznam u toj sveopćoj gužvi gdje su mi ruke da ga otjeram...u tome me ova moja "zakonita" poteže, daje mi maloga švrcicu...mali neće nego meni...kako ću ga uzeti, udavit će nas ovaj što se objesio o moj vrat...nekako mu se otmem...on tresne, ja uzmem dijete...pa neću valjda pustiti da mi dijete plače...ljuljuškam maloga Carlosa..."zakonita" se prislonila uz mene i ona uživa, ljuljuškam i nju...vlak nas sviju skupa ljuljuška... migolji...bože tebe i dvadeset na sat.

Najprije podjem u kupatilu, uzmem četkicu za zube, zubnu pastu, malo vode naravno, trljam zube i destvujem po stanu...pravim kavu, sklanjam sudje od sinoć, kupim razbacane stvari, palim comp, i nastavljam prati, cijeli stan obidjem dok operem zube. Sjedam za compom, pijem kavu, pušim, gledam kroz prozor. Pogled mi padne na cvijeće, ustajem zalijevam ga, nema veze je li mu treba vode ili ne...ja to odlučujem...ja ustvari sve sam odlučuje. Evo već je dvije godine kako živim sam...i sve mi se čini kao da sam navikao. A nije uvijek bilo tako, nikada do sada nisam živio sam. Dok sam bio klinac, bilo nas je kao u košnici, plus baba Kaja. U vojsci nas je bilo i više nego u košnici...bilo nas je iz svih krajeva bivše domovine...nikada neću zaboraviti Avdiju šiptara, negdje sa padina Prokletije, koji je sinu dao ime Winetu, bila mi je to prava fora, dok sam vjerovao da se zeza, poslije sam skužio da nije bila fora, čovjek je zbilja jadnom malom dao ime Winetu. Neki drugi albanac je po cijeli dan palio i gasio svijetlo, nikako da skuži tehniku, on pritisne dolje, a gore se upali...i otišao je, a da mu nije upalilo kako to hoda. Mehmedu iz Janja sam čitao pisma...bio je nepismen a, ja mu se nekako učinio najopdesnijim za tako delikatne stvari...ni skužio nije da sam ja onako iz čistog zezanja izmišljao svega i svašta. Stipe iz Splita je umislio sebi da je najljepši, najzgodniji, najpametniji...e, da je bar jedno potrefio. Mujo, ciganin iz Tuzle je svaku veče onanirao na očigled cijele spavaone...meni nije smetalo, ali bilo mi je žao svećenika Ivana, koji je ležao na katu poviše njega, a, siguran sam da to nikada u životu nije radio.
Bilo nas je, bilo nas je puno, a sada ja sam, zalijevam cvijeće kada god mi padne napamet...perem kad mi se pere, peglam jedanput mjesečno, kao da se svetim svojoj prvoj bivšoj, koja je peglala svaki dan, po tri puta. Furao sam dalje, dolazile su i odlazile neke veze, i neke bezveze, ali nikada nisam bio sam. Prvi brak i prva želja da živim sam...al' nisam bio sam. Nakon dvanaest godina raskopavanje braka i početak najburnijeg perioda mog života.
Život u komuni, e to je već bilo nešto u što sam se kužio, opet nas je bilo kao u košnici. Veliko imanje, nas četrnaestero, plus cijela procesija posjetitelja. Beskrajne diskusije, o svemu smo voljeli diskutirati, svaki nas je vrag smetao, samo nije gomila sudja koje je uvijek čekalo da se neko smiluje i opere ga. Velike su nas stvari privlačile, svi smo se trudili da popravimo svijet i nismo imali vremena za obične male stvari. Silvia je bila najnemarnija, uspjela je da je za pune dvije godine promaši pranje sudja...čišćenje stepenica je i tako smatrala luksuzom, a luksuz je nije zanimao. Manfred nas je zabavljao svojim radikalizmom, uporno je furao neki, za nas ostale neprihvatljiv način ponašanja. Šezdesetosmaš u duši sve je okretao na kontra...samo nek nije kako treba. Zlatar po zanimanju izradjivao je toliko otkačen nakit, da mu ga nikada niko nije htio kupiti. Vrstan slikar, slikao je slike koje su nam služile za posprdne komentare i ništa drugo.
Radikalan u svojim stavovima, nije dao da se kupuje gotovo brašno, nego bi nabavljao biološku pšenicu, po cijeli dan mlio kafenim mlinom, pušio joint, širio komunističku propagandu i uza sve to brojio okretaje mlina, da vidimo koliko truda ulaže u taj kruh, kojega se ja nikada nisam ni okusio. Manfred mi je bio drag, ali mi je izgledao prljav.
Kako smo lupetali o svemu i svačemu, na red je došla i diskusija o homosexualnosti. Manfred je zastupao tezu da se o tome ne može tek tako govoriti, jer da niko ne može nešto tvrditi dok ne isproba...rekao sam neka on isproba i obogati i naše znanje. Tri dana ga nije bilo...isprobao je i nije mu se dopalo. Inače je bio u nekoj kao vezi sa Monikom..zakačili smo se oko ljubomore, meni djavo nije dao mira, ponovio sam mu njegove riječi da ne može znati dok ne isproba...i Monika je morala isprobati drugog. Poslije je tvrdio da uopće nije bio ljubomoran. Monika je držala tuke...zaprepastio sam je i rastužio kada sam jednom predložio da zakoljemo jednu...dva dana nije s menom progovorila ni riječi, pa sam joj na kraju rekao da je i sama tuka, na to je počela opet pričati, da mi dokaže da nije...i nije mi dokazala. Mirijam je bila darkerica i veliki besposličar...imala je velikog psa, i Bodo je naravno bio crn, ko ugljen. Nakon dvije godine sam napustio komunu, ali nisam ostao sam...sada sam sam i zalijevam cvijeće kad god mi na pamet padne. Sudje perem dosta redovno, a i nije ga puno.
Izlazak iz comune i opet veza na duže staze i opet nešto kao minijaturna komuna, ja draga i sestra joj. Prošlo četiri godine, draga otišla na studij u Hamburg, seka u Moenchengladbach, ja na šest mjeseci na otok Pag...tamo opet sve kao u košnici, samo neznam ko je tamo zalijevao cvijeće i kada. Povratak u Germaniju, veza...drugi brak i nikako da ostanem sam...evo sada sam sam...brak se rasturio, ja se polako navikao da radim šta hoću i kako hoću, da ustajem u pet, perem zube hodajući okolo, slušam šta hoću, radim šta hoću...oko mene mir kad hoću..a, oni nemiri od prije...ponekada ih se zaželim, pa uzmem bokal i zalijevam cvijeće. Evo ovo ispade kao neka, onako na brzinu ispričana ispovijest, a htio sam samo pitati...jel' se plašite samoće?.

Da bi došao na ono što hoću reći, moram ispričati jedan mali dogadjajčić od nedavno. Nije bog zna šta, nešto sasvim obično, zapravo nešto što nam je...bar ja tako mislim, svima i te kako dobro poznato. Sjedimo nedavno nas nekoliko u livanjskom Forumu (trgovački centar) ja se ušutio, pijem tursku kavu, razgledam raju i čekam da se nešto zanimljivo desi.(ja uvijek čekam da se nešto desi) I dešava se. K nama za stol dolazi jedan moj daljnji rodjak. Grli me razdragano, ja njega ne grlim nikako, drago mu da me vidi, ja neznam je li i meni drago da me vidi...svejedno ga onako iz pristojnosti nudim da nam se pridruži, i ako je on to već i bez poziva i bez pristojnosti učinio. Kod nas u Livnu je tako...svi se sami pozivaju, sami sjedaju, preuzimaju priču, vade novčanike, plaćaju piće, sve to ide po nekom ustaljenom redu...da ne kažem ustaljenom neredu. Pitam ga onako reda radi, kako je, i šta radi. Dok je on otpočeo, odmah sam požalio da sam ga išta upitao.
- Rodjo moj! nikad bolje! otčepio je rodijak, a ja sam od muke naručio dupli konjak. Ni dupli konjak me nije spasio rodijakove priče...naručio sam još jedan, složio facu kao da ga pomno pratim, odlutao u mislima, isključio se iz razgovora, i samo ponekada mahao glavom i vikao...aha! tako znači.
- Jebo ti Njemačku rodjo! ...dobro! mislim se, dok se vratim jebat ću je, za svog rodijaka, koji je dobar dio života proveo u toj jebenoj Njemačkoj..
- Ja ti tek sada uživam, kako treba! a to kako treba, to nam je naumio ispričati do u tančine.
Aha! tako znači! ti uživaš, a ne bi pustio i mene da uživam, nego ćeš me sada, ko zna dokle gnjaviti svojim uživanjem.
- Iznajmio sam poslovni prostor, kirija ide, žena u redu, slažemo se, mala dobro uči...odem u ribe, , kad žena dodje s posla, bacim ih na gradele...i fino nas dvoje ama baš uživamo.
- Aha! znači tako! Konobar daj ljudima piće...a meni naravno dupli!
- U Rogoznici sam kupio apartmant...odemo ja i žena dolje, fino se kupamo, sunčamo...a ne skijate se!? htio sam zlobno uletjeti, ali sam se suzdržao.
- Fino se ti znači slažeš sa ženom...dobacuje neko, a rodijak ozarena lica nastavlja da nas maltretira svojom finoćom.
- Nikad bolje! Niti se svadjamo, nit prepiremo...kod nas ti je u svemu zdogovor.
Slušamo ga, neznamo šta bi mu rekli, u nedoumici klimamo glavama, on misli da mu to mi odobravamo i tjera dalje.
- Iza ručka malo odspavamo, popodne ona ode na fitnees, ja bacim s društvom balote, naveče ja i žena prošetamo, odemo na piće....ajmeee zabogu! pa dosta više!... došlo mi je da vičem...čovječe, pa ko će izdržati tu tvoju silnu sreću!!! Gledam ove ostale, vidim da ni njima nije lakše...i oni tako misle. Vidim im na facama da bi i oni radije slušali neku priču punu nesporazuma, problema, tuge i nesreće. Priznajem! i ja bi. Volio bi ja da je rodjo došao sa tovarom problema, da je se sjadio i od nas očekivao samilost, utjehu, dobar savjet. Svi bi se mi oko njega trudili, tješili ga, govorili mu...jebiga! šta ćeš! takav je život. Ovako smo svi kiselo gledali i čekali da što prije završi...a nismo zlobni.
Evo ja nisam zloban(a možda i jesam)...nisam zloban, ali kao da me smeta tudja sreća...uhvati me u raskoraku pa neznam šta bi...da se radujem tudjoj sreći? a od čeg mi je to!...da ga pratim u njegovom zanosu? ni to me ne ide...da mu nešto potvrdjujem, nezna šta. Da je rodijak došao tužan, pričao kako mu je krepala krava, kako mala ne sluša, slabo uči, kako se stalno sa ženom svadja, kako nema para za kiriju pltiti...sve bi mi to objeručke prihvatili...e to bi bile prave priče...bar bi znali kako se ponašati...ne bi kiselo gledali i mahali praznim glavama. Siguran sam da bi se svi uključili, svi bi ga nešto savjetovali, tapšali po ramenu, navodili mu primjere ljudi koje mii poznajemo a kojima je još i gore nego njemu...a sve to da mu nekako pomognemo, da ga odvratimo od očajavanja, da ga bar malo usrećimo...ovako nam previše ove njegove sreće . Vrijeme bi nam proletjelo samo tako...a nije da smo zlobni..
Neznam je li i vama tako...je li vam lakše slušati tudju nesreću, nego tudju sreću...je li i vas tudja sreća pomalo kao rastuži, a nesreća vas nekako podigne, zove na akciju...izazove u vama osjećaj da bi se tu dalo nešto učiniti, da bi mogli pomoći...a šta učiniti nekome ko je skroz nakroz sretan?...ništa! tu ste vi unaprijed osudjeni na obično statiranje...sjedite i vičete...Aha! znači tako! Evo ja priznajem da je meni tako...a nisam zloban. ili možda ipak jesam)

Leti ovo vrijeme, godine prolaze, redaju se dogadjaji, zaborav prijeti da sve proguta, izbriše sjećanja, sakrije doživljeno, i nama donekle iskrivi vidik.
Evo ja dobrovoljno ustajem u obranu stvarnih dogadjaja. Nabrojati ću naravno one koji su se meni nekako učinili značajnima, zapravo važnima za ovu našu uglobaljenu planetu.
Odredio sam da ću zanemariti kronologiju...(kome još treba kronologija), i odlučio da krenem tamo negdje od gradnje Skadra na Bojani.
Tamo u ta neka vremena, u svijetu su se dogadjale raznorazne značajne stvari. Na Bojani se gradio Skadar, ili Skodra, kako ga je domicilno stanovništo zvalo. Gradnja je jako slabo napredovala, jer je u to doba vladao običaj, da se po noći sruši, ono što bi se preko dana ozidalo. Ti teško razumljivi običaji objeručke su prihvaćeni i u turskoj kasabi zvanoj Livno, a najsviježiji primjer je poluokrugla zgrada, preko puta spomenika kralju kojega ondašnji narod zove Tomislav. Marko Kraljević, poznat po svome Šarcu, je onako, iz čistog inata orao turske drumove. Činovnici turske ambasade u Dar al Džihadu(današnji Beograd)poslali su oštru depešu na adresu dotičnog...koja je glasila. “More Marko ne ori drumova“! na što je dotični lapidarno odgovorio...“More Turci ne gazte oranja“!. Za to vrijeme se, u već spomenutom Dar al Dzihadu, Emir, još poznatiji kao Kusturica, nakon četiri stotine godina, vratio na pradedovsku veru, i klanjanje zamijenio klečanjem, a kao zadovoljštinu svojoj bivšoj braći, snimio je nadaleko čuveni film...“Beli mačor, crna mačka“
Američka televizijska postaja CNN, u živo je prenosila dolazak turističkih brodova Santa Marie, Lucie i Pinte u Ameriku.
Za tu priliku nastupila je i hrvatska tamburaška skupina iz Pittsburga, pod motom “Dobro nam došel prijatel“ Kako je CNN dalje javljao, Cristofforo se u srdačnom razgovoru, opčaran zvucima tamburitzze, najduže zadržao baš pred hrvatskim šatorom, gdje su ga gostoljubivi domaćini iz okolice sv.Ivana Zeline ponudili, puricom s mlincima i ostalim delicijama. Šatore Siuxa, Komancha, Apacha i ostalih domorodaca, koji su bili malo podalje, lijepo ukrašeni raznoraznim bljedolikim skalpovima, rekoše u vijestima, da nije niti pogledao.
Na drugom kraju svijeta, židovi su upravo produživali Zid Plača, osam metara u visinu, dodajući mu novih 700km.
Dvije mostarske delegacije, odvojeno su posjetile ujedinjeni Berlin, vijesti govore da su se odvojeno raspitivale za isluženi berlinski zid.
Visoki predstavnik Human Rights Watch Žarko Žarković je izrazio nadu, da će se dvije delegacije zajedno vratiti u grad na Neretvi.
Za tu priliku da će biti unajmljen autobus na dva kata. Problem je iskrsnuo kod pitanja, koja će od delegacija sjediti gore, a koja dolje.
U jednom malom zgorskom selu, zvanom Kumrovec, poznatom po školi za marxističu izobrazbu, dvanaestero nejake dječice, zajedno sa drugom Titom, okupilo se oko jedne skuhane svinjske glave i nešto kukuruzne proje, a u Njemačkoj je Albert Einstein demonstrativno isplazio svoj oštri jezik. Naučnjaci i stručnjaci iz cijeloga svijeta, uporno pokušavaju odgonetnuti, da li je to bila reakcija na Rolling Stonesovu glazbu, ili na njihov jezik. U prašumama Bolivije Che Guevera, sa, na lijevo nakrivljenom crnom beretkom i zvijezdom petokrakom na čelu, je krenuo grlom u jagode, i kako javlja arapska agencija Al Jazzera, nije ubrao niti jedne, ali da su zato agenti američke tajne službe (koja u cijelom svijetu djeluje javno)ubrali njega. Fidel Castro je u naletu bijesa zaprijetio da će bombardirati New Amsterdam(današnji New York), ali su ga pretekli neki samouki arapski piloti, pripadnici izvidjačkog društva Al Qaida.
Jednom austrijskom biskupu(podatci poznati redakciji) po ugledu na Rodriga Borgia, papu Aleksandra VI, se rodilo i drugo dijete. Papa Benedikt XVI od jedne je stuttgartske firme dobio 16 papamobila na poklon.
Sjeverna Koreja...govore nadalje vijesti, nije bacila atomsku bombu na jug razjedinjene zamlje. Iz dobro obavještenih krugova saznajemo da nisu imali kerozina za avion, a niti aviona za kerozin.
Michael Jackson je izdao svoj novi album pod nazivom „Black is Beautifful“ a upućeni govore da je za tu priliku izgledao dosta blijedo.
Paris Hilton, kako, kao uvodnik na prvoj stranici, donosi moskovska Pravda, je kupila nove gaćice, zaboravila ih obući, prije nego se napila u poznatom njujorškom noćnom klubu, Copacabana.
Neki su se sretnici poslije zadivljeno hvalili, da je to što su vidjeli bilo pravo plavo ludilo. Gore već spomenuti Rolling Stonesi su najavili gostovanje u Popovači, kod Pitomače, za svoj osamdeset i treći rodjendan, a općinske vlasti su zamolile poštovane suseljane, da za to vrijeme ne puštaju krave iz štala, naime, ne bi bilo zgodno da i one tamo plaze svoje dugačke jezičine.
U beogradskom pašaluku, u konaku zvanom Big Brother, žensko-muška grupa uvodila je ostatak planete u tajne ljubavnog života.
Života i Živadinka su bili najnapetiji, Živadinka je bila najživlja, a Života najtvrdji, tvrde oduševljeni očevidci.
Severina, poznata djevojka sa sela, upravo je svršavala snimanje još poznatijeg filma...“Tako ti je mala moja, kad grubi hercegovac“. Internetom se rasula ta priča u riječi, slici i prigušenom stenjanju, a jedan notorni pijanac je, pošto je do kraja odgledao taj umjetnički uradak, žalosno izjavio...eee, da je meni bilo popusto. Na pitanje, poznate reporterke sa CNN-a tete Christiane Amanpour, a šta da mu je bilo popusto?, odgovorio je ...e, da mi je popusto bilo popiti onaj šampanjac.
U Lijepoj njihovoj i našoj, vladajuća stranka je izdala parolu “Zna se“ na što je opozicija oporbeno izjavila...naravno da se ZNA! i pamti! Ivan Milas, čuveni čuvar državnog pečeta, svojim je debelim prstima prošao kroz još deblju kosu, i demostrativno zapečetijo tu načetu temu.
Još mnogo toga se dešavalo i dešava u ovom, za čovječanstvo kratkom, ali i vrlo važnom periodu, i dok je gore negdje na mjesecu, Nail Amstrong upravo, na očigled cijele planete lagao da je napravio veliki korak za nas, stari lunonaut Mujo, koji se više i ne sjeća, koliko je konja potkovao gore na mjesecu, bezbrižno je šetao, na Drini ćuprijom.
Fata je za to vrijeme opsluživala Unproforce, ali samo one koji su momentano bili slobodni....to jest, one, koje srpskorepublička vojska nije zavezala za neku od ćuprija. Mujo je bio krajnje ljut na taj besramni čin, te je prijetio da će cijelu stvar prijaviti Ujedinjenim narodima, jer da mu Srbi svojim nehumanim činom potkopavaju egzistenciju.
U Makedoniji, točnije, u okolini Tetova i Gostivara, ljuti aljbanci su počeli s berbom još ljućih papričica, i time jako razljutili golobradog četničkog vojvodu Voju.
U kinima širom svijeta s reportoara je napokon skinut film “Ko to tamo peva“ i zamjenjen filmom“The day after tomorrow!
U tom svijetu i takvoj globalnoj situaciji, kao grom iz vedra neba, odjeknula je vijest, da je turska imperija za svoju Zlatnu jabuku proglasila Berlin, što ujedno i znači da Imperija na Bosforu, priprema pohod i osvajanje istog. Poslije Kostantinopola....Rima i Beča, čast zlatne jabuke je pripala Berlinu.
U poznatom berilnskom kvartu Kreuzbergu, stotine tisuća osmanlija je postavilo šatore, zakamuflirali ih raznim voćem i povrćem i čekaju naredbu...strpljivo čekaju dan D.
Sigurno je bilo i još nekih značajnih dogadjanja, al, ja ne bi završio prije nego spomenem da se živi nasljednik, pokojnog Karel Wojtile, sprema svetom proglasiti jednu livanjsku molitvenu skupinu pod zvučnim imenom Viktorija, poznatu po hrabrom škropljenju pravoslavnih livada iz plastičnih Jana boca, a kako se doznaje, Centralni komitet saveza komunista općine Livno, na svojoj zadnjoj, zapravo posljednjoj sjednici, jednoglasno, bezglasnim dizanjem ruku u vis, izjasnio je se, da se ta sveta skupina, svetih livanjski žena, na čelu sa još svetijom Ružom, preimenuje u, Molitvena udruga sv.Jana.