Jedva čekam tog momenta

Nikad nam ne smije biti pre više osim patnerske suradnje jedna fjesta ili riječ više bilo da se radi sa domaćima ili o strancima.
Usput mi još uvjek neke kuglice idu po glavi i vidim potrebu diskutiranja o Hrvatskom iseljeništvu i dijaspori koja nikad nije bila ni obuhvatila jedno tijelo nit može to tako biti ni ostati. Nebi li bilo kulturno i hvale vrijedno da se ta opširna tema sa oko padesetak različitih segmenata pokraj drugih nacija, detalja možda bolje rečno poglavlja, osim u politici konačno do kraja blogerski i u hrvatskim školama i društvima i mediski,upravo radi boljeg međusobnog ozračja i oživljavanje hrvatskog društva i zajedništva te poštivanja jedni na spram drugima međusobno konačno kvalitetno i pošteno razradi.
Vidim na nekim Hrvatskim otocima ali i u primorskim gradovima poput u Istri,Puli prave se fjeste i razna okupljališta Hrvatskih iseljenika pa mi se namće često pitaje nebi li takovo što bilo zahvalno opriličiti u svim Hrvatskim mijestima i gradovima gdi god je prilika. Nedavno je bio i film na HTV-u kako su prvi iseljenici odlazili u razne inozemne gradove na dobrovoljni rad u strane europske i svjedske zemlje u tome bi trebala učiti možda vć i uče djeca u školama o hrvatima u dijaspori trebali bi konačno znati jer se radi o povjesnim dogašajima i odrasli.
Nikad nam ne smije biti pre više osim patnerske suradnje jedna fjesta više bilo da se radi sa domaćima ili o strancima.

Iseljenici naspram domaćima nisu bahati ljudi

I te kako su danas važni među ljudski, državni i odnosi međosobnih ponašanja i respektiranja različitosti nacija i jedan na spram drugoga ..
Ni jedna zemlja tako i Hrvatska teško će zaustaviti razne eksoduse,u smislu rotacija i iseljivanja domaći ali i useljivanje stranaca će uvjek biti i bude diljem Europe i Svijeta slično i u Hrvatskoj.
Čast onima koji to shvaćaju,nije ni lahko mnogima shvatiti čemu se mi nalazimo na ovoj stranici dobro je da nas i takovih sve više ima a nismo nikome ni zavidni ni bahati,govoriti ću momentalno o sebi zar mi nije bolje i lagodnije živjeti u mirnoj mirovini nego se ovdje bezvezno prepirati sa onima koji nikd nisu osjetili kuda li da će stvarno shvatiti kako je to zarađivati mučno ali pošteno kruh izvan u ovom smislu Hrvatske (u kojoj se sad opet pojedinci bune da im nije dobro) u nekoj tuđoj zemlji.Pogotovo svi onih kojima je bivša socijalna država omogućila lagodan život i dobre plaće ismijavali su se svima onima koji iz bilo kojih razloga nisu mogli ili imali posla,kojima je ista država omogućila radi još većeg siromaštva i bijede, izlazak na dobrovoljni rad u tuđe zemlje svatko je imao šansu otići u tuđinu.

Što se danas događa
danas opet kažem čast onima razumljivima i poštenima, mnogi domaći zavide našim iseljenicima radi dobrih plaća i mirovina smatraju ih kako se teško integriraju među domaće,nebi se htjeli ni poniziti što se shvaća ljudski,u stvari nemogu sa njima parirati ni u kojem smislu, kuda li da shvate da iseljenici nisu bahati ljudi već su svoje mirovine ne na lagodan već na težak ali pošteni način u toku vremenskog razdoblja zaradili upravo vani.

Na zajedničkoj integraciji u smislu zajedničkih druženja valjalo bi još jače i intezivnije proraditi.

Dajmo što imamo i možemo

Možda sam malo pretjerao pa vidim potvrdu sam sebe ispraviti ali ću naslov ipak ostavidi

NE,Ne,neradi se o nikakovoj milostinji već o normalnom ljudskom domoljubnom i rodoljubnom potezu,kojeg ima svaki onaj koji voli svoj zavičaj svoju zemlju i svoj rodni dom članak se može i komentirati zar NE.
Radi se o dodatnim humanim običajima koji se primjenjuju i u drugim europskim već modero razvijenim zemljama.

Dajmo što imamo i možemo :Neki kažeju da upravo to je stajalo ili još stoji pred Sarajevskim vratima,da smo tako radili i nekada a da su nas političari opljačkali,ali i drugi koje kakovi mešetari i preprodavači ima zar NE nažalost i toga.

Posebno bi rado prije nego se naša stranica "CROtalk" zatvori ili jednostavno umre ili zamrzne,da je podignemo ovako zajednički na uzornu i humanu društvenu razinu, na relaciji DOMOVINA DIJASPORA udrugu ili zajednicu koja bi pomagala u svojim mogućnostima svima nama društveno i pojedinačno naravno i ljudima drugih nacija i vjeroispovjesti,politički,gospodarski patnerski i prijateljski. jer nam je to slično i naša vjerska Katolička obaveza te nas uči slično i naša katolička Crkva i moralna nam je dužnost i obaveza da pomažemo osim samo sebi i po našim mogućnostima i drugima.
Tako smo zar NE zajednički i nekad radili kad nam je Hrvatska ratovala.

Dajmo što možemo i imamo
potrebno nam je i dalje činiti i njegovati društveno i pojedinačno u dobrotvornom kreativnom i kvalitetnom smislu.

Političare se može srediti a najkasnije na njihovim izborima,a društva udruge,zajednice i pojedinci,treba nam još više poticati jer trebaju za stalno živjeti u svojim aktivnim namjenama i domenama,pa će nam i ozračje u smislu općeg dobra u mjesto silovanja,korupcije i kriminala bit i postati prepoznatljivije stime i cilj života podnošljiviji.

Državno dobro je naša zajednička vizitna iskaznica,
sa kojom se predstavljamo u Hrvatskoj Europi i Svijetu,
zato nam je i te kako neophodna kako građanska tako i gospodarska razna pomoć i inicijativa društva zajednica,udruga i pojedinaca međo kojima bi mogla učestvovati i vaša tvrtka.
Još uvjek sam mišljenja je vidio nadzor nad kupačima i turistimapoput u promet i te kako potrebno i kao preventivno i kao sigornosno nužno potrebna naprava i sredstvo.

Nije ni lagano odjednom kod alkoholizirani parova ljudi ustanoviti sudskim organima ni policiji,kuda li nekom čuvaru parka ili novinru istinu, radi li se izuzetno o vođenju dobrovoljne ljubavi ili nasilnoj namjeri
Kada država uobičajno nema novaca a malo koja ga ima uz podršku udrugama,zajednicama i društvima, za učiniti ono najnužnije,poput plotova i ograda poput na Dubrovačkim zidinama i stijenama,sigurnosnih mostova preko potoka i rijeka,popravak plaža pogotovo odklanjanje kliski i opasnih stepenica,te postavljanje skala,lojtri,držača,rukohvata na opasnim mijestima i plažama onda se u modernim Europskim demokradskim zemljama uključuje građanska i gospodarska inicijativa.

Evo kako: pod moto dajmo što možemo i imamo

Obično razne građevinske tvrtke ili se spoje zajedno kod većih poslova ili pojedinačno uzimaju neki posao poput popravka i obnavljanja obalnih,ulaza stepeništa u more i koje kakovih važnih drugih osiguranja cesta i puteva sigurnosni ili spsonosnih naprava i poslova .U prvom redu to izgleda poput neke donacije ipak oni kad posao čim kvalitetnije i dobro završe postavljaju svoje tablice sa podpunim imenom i prezimenom i adresom poput neke reklame, što u stvari udara dvije tri muhe odjednom, donosi obo stranu korist,slično to rade metalne kod primjera radi postavljanja ograda na dubrovačkim stjenama i zidinama ili kod ograda i dječji vrtića,nitko se nebi osiromašio da po jedna metalna tvrtka stavi po koju dječju ljuljački,neka plstčna ili drvena po koju klupu,da ono što u stvari da raditi i može se bezbolno odreći ipak na kraju kraja mnogima se lijepo vidi kada i njihova djeca upotrebljavaju te naprave koje su sami sigurno u najboljem znanju i kvaliteti postavili još k tome vidi se na tablici njihova adresa tvrtke ili pojedinca.Kao kada se sadi i voćno i razno drugo drveće,kada se netko rodi ženi ili udaje,još k tome prometna su mjesta pa su imena društva i pojedinca vidljiva ima i ponekad i anonimnih poklonitelja.

Neka i naša dijeca vide da smo i mi nekad bili vrlo aktivni društveno i pojedinačni kreativci.Dragi Bog za potrebite sigurno će nam za sve to dobro zahvaliti i platiti.

Ispričavam se u vezi raznim,tip i gramatičkim pogrješkama.
LPS

Ukratko - Ne damo Varšavsku
Snješka Knežević

Subota, 17. srpnja 2010.
Loše sam spavala... kovitlaci slika, tjeskoba, idem nekuda kamo ne mogu stići, labirinti, ne znam gdje sam, sumračno...ni dan ni noć. Jasno mi je da je to refleks jada, gorčine i bijesa iz dva protekla dana, nakon policijskog prepada na Varšavsku i svega što je uslijedilo. Ustala sam u praskozorje. Divna svježina, potpun mir, čak se ni ptice u Tuškancu ne glasaju, samo malo podrhtavaju breze i lipe, intezivno mirišu borovi... Na istoku, iznad krovova Gornjega grada opalna zona vedrine... Šećem stanom kao životinja u kavezu. Ako nešto ne podnosim to su nasilje i nepravda, refleksno sam na strani žrtava. Ali jesu li aktivisti žrtve? Kad sam se na Tomaševićev poziv oko 9 ujutro sručila u Donji grad, Gundulićeva je bila zagušena, neviđena količina policije, oklopnih kola, hrpe reportera, aktivisti su se kretali u vrtlozima... trebalo je nagađati kud idu... uspjela sam čak i nešto fotografirati. Dok su sjedali na raskršće Gundulićeve i Masarykove, čvrsto se zbijali u redove, čekali da ih policajci prenesu u Marice, bili su ozareni... odlučnih lica, čak nasmiješeni. To nisu žrtve. Dok su specijalci, uglavnom njihovi vršnjaci, djelovali zbunjeno, kao da im je neugodno ili se čak stide. Na presici pred kinom Europa, dan prije atentata na Varšavsku, rekla sam da su jedina elita oni koji su tu tjednima boravili, spavali i čuvali ulicu. Oni su nada.

Nedjelja, 18. srpnja 2010.
Dan je počeo silnom olujom prije 5 ujutro, tek se danilo, stabla su se povijala, kiša je šibala iskosa, uskoro kao da se sručio vodeni zid. Zatvorila sam sve prozore i gledala kako tutnji. Da li to priroda bjesni i daje sebi oduška jer ju ugrožavamo... hoće nas uništiti ?
Jučer sam oko podneva ipak otišla u Varšavsku, da vidim poprište. Prekrasna visoka stabla, titravih krošanja uništena su za sat vremena, samljevena, kako su rekli na vijestima, a to je izveo Zrinjevac koji se bavi kultiviranjem zelenila i parkova... Što su osjećali vrtljari pri tom zločinu... možda ništa. Nitko nije rekao da je to biocid, kao što je egzekucija Trojanskog konja u zimi bila kulturocid ili articid. I jedno i drugo ikonoklastički čin – poništavanje poruke i značenja. A sigurna sam da bi ti koji su pozvali policiju jednakom brutalnošću poništili aktiviste.
Posvuda prava zagrebačka subota... muvana, djeca, baloni, ulični svirači, među njima ima čak cura i dječaka koji dobro sviraju Bacha. Idem na plac kupiti lavandu, još cvate...
Navečer, u nedjelju, razgovaram s dragom prijateljicom i kolegicom iz Dubrovnika, peti ili šesti put je na kemoterapiji... novi lijekovi, jer je na stare postala rezistentna. Oca je pokopala prije tri tjedna, priča mi o svom vrtu u ulici Uz tabor na Pločama, drevnom karavanskom putu... Cvjetna džungla kaže! I završava doktorat... bez kose i trepavica!

Ponedjeljak, 19. srpnja 2010.
Nisam završila tekst koji sam danas morala predati, u 9 sati došlo je do kratkog soja koji je potrajao do popodneva. Ne javljam se Axis-designu koji prelama moju knjigu i sve je završio pa čeka, dugujem još dva teksta, a morala bih pregledati što su već učinili. Neizmjerno pristojan gospodin oprašta mi otezanje.
Javlja mi Saša Borić da sutra ide na sjednicu Gradske skupštine gdje će biti govora o Varšavskoj, dobro se pripremila, premda nema pravo glasa, bit će na galeriji. Mediji su učinili svoj posao, najprije HRT koji je zahvaćen gangrenom – hvala Viliju Matuli za definiciju HDZ-a. Otupjeli su oštricu, svi trabunjaju o procedurama, legalnosti, a o esencijalnom ni riječi. Od svih koji su nastupili i oglasili se, nitko nije rekao da je legalnost iznuđena u mafijaškom stilu, besramnim zloupotrebama, providnim smicalicama. Gdje je klinac koji će reći: car je gol!

Utorak, 20. srpnja 2010.
Završila sam tekst, predat ću ga u Zavodu za arhitekturu prije obrane disertacije mog kolege Valušeka na Arhitektonskom fakultetu. Zašto na tom faksu? Jer su mu život ogorčavali na Filozofiji godinama, zato što je izvrstan i netko, za razliku od onih koji su nitko. Čeka nas u ohlađenoj, lijepoj maloj dvorani, elegantan, opušten, na platnu je već slika. Došla sam prva, olakšana za tekst i DVD, koji u Zavodu nikoga nisu impresionirali. Hvala, super, idemo dalje... kako uvijek govori šef, Nenad Fabijanić... ali ga čak nije ni bilo.
Slušat ćemo o Opatiji fin de sièclea, arhitektonskom opusu Bečanina Karla Seidla. Valušek briljira, power point bi se mogao prikazati i na televiziji Arte. Komisija pita, najprija ja, kao „dama“, kažu – a riječ dama neodoljivo me vraća u frizerski salon Kincl, nasuprot iščezle sinagoge... Dama, dakle, pita, a Valušek odgovara, spretno, superiorno. Idemo na zajednički ručak koji će potrajati satima. Oko 18 sati zove Saša Borić, sjednica je završena nakon 6 sati. Potpuno je slomljena, plače i jeca, ja je tješim, čut ćemo se sutra.
Nakon beskrajnog objeda, sjedim s Draženom Juračićem i njegovom pametnom i lijepom Jelenom u bivšoj Marinkovićevoj u razgovoru o svemu i svačemu, samo ne o Varšavskoj, jer je on promotor garaža u centru. Upoznala sam čak njegovog mlađahnog investitora, Amerikanca, koji obnavlja i modernizira Club mediteranée u Pakoštanima, kamo Jelena i Dražen idu na izvide svakog vikenda da bi smislili inovacije. Plavooki dečko iz Texasa ima umiljatog avlijanera s velikim očima, koji hoda bez lajnice, svakom se javlja i trpi vrućinu... to mu uzimam za dobro, bez obzira na moje predrasude prema kapitalistima. Doma vidim koliko me ljudi zvalo, ali ne otvaram mail ni televiziju. I pauza je muzika, govorila je Elly Bašić, moja najdraža profesorica.

Srijeda, 21. srpnja 2010.
Nazvala sam Sašu Borić da čujem je li se naspavala i kako je bilo u Gradskoj skupštini, ali prije toga pregledavam na internetu vijesti. Saša je zadovoljna dugotrajno distanim zaključcima: treba prekinuti radove, redefinirati pojam javnog interesa, Bandića se poziva na ostavku... Šprem kaže: politički problem bez presedana, političko rješenje s presedanom (baš jasno za opći obrazovni prosjek!), Morana Paliković: potrošen model upravljanja gradom. Saša, potpuno obnovljena i puna energije, zna i kako riješiti kompromis: naći drukčiji ulaz/izlaz za Hoto-garažu, proširiti pješačku zonu na Gundulićevu, a u Varšavskoj do Frankopanske, obnoviti fasadu Glazbenog zavoda – hvala što se netko sjetio – vratiti izgled Cvjetnom trgu prije elitizacije 1995., ali kako, pitam se: možda skinuti kandelabre, možda nakazne kućice za cvijeće, drugo neće ići i na kraju, ono što trubim više od dvadeset godina: reorganizirati ukupni promet u Donjem gradu, drugim riječima zaštititi ga konačno. Najprije ukinuti zelene valove, kažem. Drago mi je da smo ponovno u zoni utopije, tu smo doma.
U 13 sati presica Zelene akcije i Prava na grad ispred bivše Znanstvene knjižare na Cvjetnom, jer Urša, Celakoski i Tomašević ne smiju u blizinu gradilišta, inače smjesta u buksu. Hrpa novinara, snimatelja, među kojima vidim i gada koji snima za Horvatinčića... Nema veze, trojka je briljantna. Ne odustaju, pripremit će se za jesen, razotkrili su lice tzv. legalnosti, odbijaju stranačke manipulacije s Varšavskom. Znam i otprije: bit će to nova politička platforma, oni znaju kako okupiti ljude, znaju se boriti, a nadasve znaju što žele. Rupa se kopa, ali oni pobjeđuju.

Četvrtak, 22. srpnja 2010.
Paklena je vrućina, ali moram na Rektorat da dogovorim s prorektorom, arhitektom Baletićem sve o tiskanju monografije zgrade Sveučilišta, na kojoj radimo već dvije godine. Bit će gotova za dies academicus, u novembru, zadovoljni smo. Slučajno na čas ulazi rektor Aleksa Bjeliš i potvrđuje što je već dogovoreno: da Sveučilište formira odbor ili tribinu na kojoj će se sustavno raspravljati o prostornim problemima grada. Rektor je pozitivan i realan, ne može biti bolji. Ali sada na odmor, a u jesen nanovo! Kada je jesen? pitam uvijek.
Oko 11 odlazim u Zavod za arhitekturu da vidim kako će izgledati naš elaborat, a najviše kompjutorske simulacije. Plan je da završimo do sredine idućeg tjedna, dosta je još posla, za mene malo. Modeli su savršeni, gledamo novi, nepoznati Zagreb. Evo o čemu je riječ: golemi zeleni potez od Ilice do Trešnjevke, koji sadrži više trgova, integrira stare periferije i nudi novi urbanitet. Najveća novost: pruga i vlakovi idu pod zemlju, a na njihovu mjestu kao premosnica drugi, poprečni zeleni pojas. Rješenje je pars pro toto za cijeli prastari problem, obećanje INTEGRIRANOGA GRADA. Tako glasi motto. Projekt zovemo Novi Zapadni perivoj. Ponovno smo u zoni utopije. I osjećamo se odlično.
Oko 15, kod kuće, posjetio me Serafin, Nepoznat netko...

Petak, 23. srpnja 2010.
Danas prije podne ostajem kod kuće da odradim hipoteke, točnije, dio hipoteka. U 13 sati još jedna obrana doktorata, posljednji dan, doslovno. Posvećujem se od 6 sati svom botaničkom vrtu na balkonu... džungla, zahvaljujući zalijevanju tri puta na dan... kohabitacija mediterana, egzotike, autohtonog ili – elite i proletarijata. Za Društvo povjesničara umjetnosti moram napisati javnu izjava s komentarom o Varšavskoj. Ne mogu reći da je lako, teško mi je stati na distancu. Dakle, bez emocija, pišem: utvrđujemo našu solidarnost s aktivistima, podržavamo nastavak akcije (ma što to bilo, kažem sebi, jer se kunsthistoričarima, barem većini, gadi politika), uvijek ima nade u popravak.
Ukratko: NE DAMO VARŠAVSKU. To je i nehotice ispalo kao motto ovog dnevnika.

Dnevnik za Radio Slobodna Europa vodila Snješka Knežević, povijesničaraka umjetnosti iz Zagreba.

Tragom dijasporskih udruga,društva i zajednica

Više srca i za hrvatske iseljeničke udruge i društva



Istina je da već dugo nisam ništa pisao

Čovjek koji već godinama izlazi u hrvatskoj javnosti potrebno mu je nekad uz druge reći nešto i sam o sebi.Nekada sam pisao i slikao o ratnim strahotama u vrijeme dpomovinskog rata,prenosio ih uz moje članke i uviđanja iz prve ruke,njemačkim i hrvatskim novinarima.Ujedno pisao sam o ljudima i društvu ne pomirući se ponekad sa stvarnošću,sada kada je ono najgorje prošlo,da idemo korak u natrag umjesto u naprijed nit ne složeći se uvjek,sa onime što je u javnost bilo plasirano,naklonost ovom ili onom,prijatelju,stranci,političaru, novinaru ponekad su pojedini ostali zakinuti o istini za svoja dijela,znanje i sposobnosti proširilo se je to uz domaće i na pojedine u dijasporskim društvima.

Na taj nezgodan često i nespretan način zajedničkog komuniciranja,često smo se zamjerili jedni drugima,prem da danas situacija uz mlade moderne infomatičare i u tom smislu ide na bolje nemože im se staviti na leđa breme kojeg često i odrasli teško riješe.Ista smo nacija tako sam nastavio sa mojim pisanjem i dalje u javnosti dobrovoljno pa je zato i moj apel vrlo važno za Hrvatsko i dijasporsko društveno i političko opće dobro i za obostrane veze i stvaranje međusobnih mostova na relaciji,Matična Domovina Hrvatske i njezina Dijaspora mislim posebno na sve one dijasporske internetske mreže koje informiraju dnevno uključujući i CroTalk, Community i sve druge preostale da je vrijeme za stvaranja zajednički nešto posebno novo potrebno im je odkinuti od sebe kako bi se stvorilo zajedničko papirnato glasilo koje bi nas dodatno informativno spajalo sve svejedno kako bi se ono zvalo.hrvatsko dijasporsko.

I dobro je da

da ima i postoji dobrovoljaca i volantera u različitim smjerovima,tako i različite internetske mreže, u kojima također postoji razne destruktivnosti uspomene od prošlosti a trebale bi biti sjećanja za patnerstvo i zajedničko suradnju u daljnoj budućnosti. .

Vjerojatno da sam i sam i ovdje nešto pogriješio i nemam niša protiv ako me kritiziraju oni koji bolje znaju.Osobno ne bi ovdje kritizirao pojedince.Pitanje mi se često sve više i više nameće,nebi li trebali biti više samokritični i sami organizatori hrvatskih udruga i društava.

Potaknut člankom iz SWR-Stuttgarta može se ga pročitati i u
"Community"

Pod KULTURA

Odkaz koncerta u Stuttgartu

Citat.

Poznato je, da ovdašnja hrvatska kulturna i športska društva muće muku da opstanu, da zadrže na okupu svoje članstvo i da od vremena do vremena organiziraju po neku priredbu. Koliki je to golem i naporan posao, dobro organizirati jednu priredbu, najbolje znaju oni, koji su se sami jednom bavili tim poslom. No, kolika je tek frustracija društvenih djelatnika, volontera, kad nakon obavljenog posla oko organizacije, naiđu na nezainteresiranost sunarodnjaka za posjet priredbe. kraj citata.

Poznato je već, i sam imam nekih društveni više godišnjih iskustava o hrvatskim udrugama društvima i zajednicama uvjek se inače većinom sve lijepo i dobro pišeu našim novinskim,tisku,listu i glasilo,tako da je teško i prepoznati da im ne ide dobro i gdi je problem,kad se pak bomarak vrati,krivnja se najčešće prebaci na drugoga,ili pak na cijelokupni iseljenički živalj.

Sa obzirom da mi je poznato,da se pojedina društva često ugluše i na konzularni pozive,primoran sam se upitati tko je kriv,društvo ili politika.

Vjerovatno da je to bila neka druga,zabava,proslava,plesnjak ne politička karaktera bila bi i veća posjeta.Ovdje se i sam moram upitati dali je Dan državnosti na taj način za slaviti,dali to nije nešto posebno konzularno kao što se je i dosada slavilo u koju bi se trebalo uklučiti sve više društava po redosljedu na principu podjela uloga.

Sve je to potrebno opet riješiti na društvenoj i patnerskoj razini.

Tema bi nam stvarno trebala biti jedna i postati goruće na idućim konzularnim i društvenim sastancima.

Zašto nam stvarno slabe naše hrvatske udruge,društva i zajednice,na kojima nam je svima potrebno više otvoriti svoja srca..

Vezani članci

Odkaz koncerta u Stuttgartu

Stvaralački duh nam dolazi uz ono prirodno i znanstveno upravo od kao prvo uz samoga Boga.


Kako izgleda kada Duh Sveti zahvati mjesta, gradove i nacije?

To su i moja praktična iskustva

Kada nismo znali i imali sasvim na umu i pameti kako i na koji načun znati opisati,hrvatsko dosadašnje gospodarstvo onda smo izmišljali ponekad i toplo vodu,pojedinci su se ipak dosjetili da nam je za nešto stvoriti,osim znanja školovanja i obrazovanja potrebno još više i gospodarskog stvaralačkog duha,duh nam pak dolazi uz ono prirodno i od samoga Boga.
Kako u životnom tako i u stvaralačkom i gospodarstvenom smislu vjera u Boga vam može također dodatno poslužiti,i kao dodatna snaga za vašu životnu stabilnost,

24.07.2009.

Most povratka – prijedlog Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva Krasna zemljo
Tekst i fotografije: Ana Bedrina



Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva „Krasna zemljo“ osnovan je 3. listopada 1999. u Dugoj uvali, kraj Pule. Inicijativu za osnivanje takvog Kluba u Istarskoj županiji, potakli su sve brojniji hrvatski povratnici u Istru, koji su se obraćali uredu Hrvatske matice iseljenika u Puli, tražeći informacije i pomoć oko povratka i prilagođavanja, u „novoj“ sredini. Pripreme za osnivanje Kluba, prikupljanjem adresa i održavanjem povremenih formalnih i neformalnih susreta, trajale su oko godinu dana i rezultirale osnivanjem Kluba „Krasna zemljo“.
Ime Kluba odabrano je po poznatoj pjesmi koju je napisao dr. Ivo Cukon, uglazbio Matko Brajša Rašan, a čiji poznati stihovi, mogu biti poticaj za naše iseljenike-povratnike:

“Krasna zemljo, Istro mila, dome roda hrvatskog,
Kud se ori pjesan vila, s Učke tja do mora tog.
Glas se čuje oko Raše, čuje mirna Draga, Lim,
Sve se diže što je naše, za rod gori srcem svim!”

Slava tebi Pazin grade, koj’ nam čuvaš rodni kraj,
Divne li ste oj Livade,
nek’ vas mine, nek’ vas mine tuđi sjaj.

Sva se Istra širom budi, Pula, Buzet, Lošnj, Cres
Svud pomažu dobri ljudi,
Nauk žari, nauk žari kano krijes.”

Od osnivanja Klub „Krasna zemljo“ održava međusobnu komunikaciju hrvatskih povratnika u Istru, obilježava važne događaje u Hrvatskoj, prati događanja u iseljeništvu i povremeno reagira zbog nedovoljnog uvažavanja iseljeničko- povratničke problematike. U svojim programima često surađuje s pulskom podružnicom Hrvatske matice iseljenika, gdje je, uz Odluku Poglavarstva Grada Pule i Suglasnost sjedišta HMI u Zagrebu, realiziran smještaj i adresa Kluba.

Nova Izborna skupština održana je u petak 11. srpnja 2009., kada su u Upravni odbor izabrani Ninoslav Mogorović, predsjednik (Njemačka); Mijo Čulić, dopredsjednik (Australija); Marinko Gazić, tajnik (Njemačka); Grozdana Škabić, rizničarka (Venezuela) i don Ivo Borić, član (Njemačka i Švicarska), a za predsjednicu Nadzornog odbora izabrana je Ana Bedrina (Italija).

U četvrtak 16. srpnja, Upravni odbor Kluba „Krasna zemljo“ održao je konferenciju za novinare, gdje je predstavio svoj prijedlog za povratak hrvatskih iseljenika kroz projekt “Most povratka”. Ovaj projekt nametnula je svjetska gospodarska kriza, koja će potrajati, a pravi je izazov Hrvatskoj da se da prilika za povratak Hrvata iz dijaspore. Ne smijemo zaboraviti veliki, neprocjenjiv doprinos naših iseljenika u Domovinskom ratu, a danas bi dobra organizacija povratka u Domovinu, mogla ponovno biti doprinos u rješavanju ekonomske i demografske krize i zahvala mnogima koji se žele vratiti. Mogorović, predsjednik Kluba povratnika, naglasio je da je za projekt “Most povratka” nužan snažan lobi u Hrvatskoj koji će izvršiti pritisak na politiku i potaknuti je da konačno otvori i pokrene procese u tom smjeru.
- Naš Klub želi biti dio te, za hrvatsku budućnost, sudbonosne priče. U tom smislu otvaramo širom svoja vrata svima u dijaspori koji razmišljaju o povratku u Hrvatsku, a koji to iz bilo kojih razloga do danas još nisu učinili. Svi koji planiraju povratak u Domovinu mogu postati članovi naše udruge čime dobivaju svu logističku i moralnu potporu za ostvarivanje svoje nakane. Našim pak političarima na kraju savjetujemo da se, umjesto “plakanja” nad demografskom slikom Hrvatske i “plakanja” nad “zločestom” EU koja nas ne želi k sebi, okrenu rješavanju stvarnih problema hrvatskog gospodarstva i društva općenito. A ono što zasigurno spada u najveće prioritete u tom kontekstu jest aktivna i dobro osmišljena politika koja bi omogućila što brojniji, brži i efikasniji povratak onog dijela iseljeništva koji to želi, a na dobrobit cjelokupnog hrvatskog naroda! - istaknuo je Mogorović.

(Ana Bedrina)

_______________________________________________________________

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Svjetska gospodarska kriza, izazov i prilika za povratak
Hrvata iz dijaspore u Hrvatsku

“MOST POVRATKA”

SDP je prije nekoliko tjedana iznio u javnost s tezu o predstojećem demografskom slomu Hrvatske! Prošle godine je predsjednik HNS-a R. Čačić u TV-emisiji “Nedjeljom u dva” govorio o istoj temi na način da je predložio kako Hrvatska treba “uvesti” ljude iz Ukrajine, koji bi se po njegovom mišljenju, najlakše kroatizirali! Zanimljivo je da predstavnicima tih dviju političkih stranaka nije palo na pamet milijunsko hrvatsko iseljeništvo koje živi na svim kontinentima, a koje bi se moglo, pod određenim uvjetima, barem u jednom svom, manjem ili većem dijelu, vratiti u Hrvatsku, posebno u kontekstu aktualne velike i teške svjetske gospodarske krize.

Treba naglasiti da je demokratska i slobodna Hrvatska danas poželjna destinacija za život mnogih stranaca, pa bi bilo logično da je takvom doživljavaju i brojni iseljeni Hrvati, koji nisu samo očarani njezinom ljepotom, raznolikošću i bogatstvom, već su i emotivno vezani uz nju – Lijepu Našu!

Što učiniti za pokretanje takvog jednog procesa koji postaje imperativom vremena ako se s jedne strane želi demografski obnoviti Hrvatsku, a sa druge ju i gospodarski osnažiti?

Može li se uopće danas pokrenuti takav politički proces u našoj zemlji, koji bi zasigurno Hrvatsku ojačao i otvorio mogućnost bržeg razvoja u smjeru stvaranja “mediteranske Švicarske”, zemlje visokog standarda i blagostanja?

Mi, dojučerašnji dio iseljene Hrvatske, a koji smo se trajno vratili u Domovinu, organizirani u Klubu hrvatskih povratnika “Krasna zemljo”, mislimo da može i to puno lakše nego što se to na prvi pogled čini. Za otvaranje takvog jednog procesa nužna je u prvom redu politička volja! Do sada, u ovih 18 godina, ona je imala više deklarativan karakter dok se u praksi pokazala vrlo neučinkovitom, dapače nepoželjnom. Mnogi od onih koji su planirali nastaviti život u Domovini nisu u toj nakani uspjeli i to prvenstveno iz razloga što su se dominantne političko-gospodarske STRUKTURE u zemlji pobojale za svoje, više desetljeća stare, pozicije monopola u svim segmentima gospodarskog, društvenog i političkog života! Mnogi su zbog toga bili primorani još jedanput iseliti, i to potpuno razočarani, a u jednom dijelu i prevareni i opljačkani.

Držimo da danas Hrvatska nije samo po godinama postala punoljetna, već da je i dovoljno sazrela da shvati kako je pravo na život i rad u Lijepoj Našoj, Ustavom zajamčeno svakom Hrvatu, bez obzira od kuda se on trajno vratio u nju, a to je istovremeno i od vitalnog značaja za budućnost hrvatskog naroda i njegove samostalne države! Do sada su se uspješno vratili i integrirali najviše uspješni sportaši, prije svega nogometaši. Mislimo da ne treba nabrajati sve one koji brane boje Hrvatske, a rođeni su od Australije do Njemačke, Švicarske ili pak u Bosni i Hercegovini. Međutim malo je poznato koliko ima uspješnih Hrvata i u mnogim drugim djelatnostima, a koji imaju izgrađenu nacionalnu svijest o pripadanju hrvatskoj naciji i od kojih bi se mnogi rado vratili u Hrvatsku, kada bi stekli dojam da su dobro došli, te da mogu ravnopravno sudjelovati, prije svega u gospodarskom životu naše zemlje!

Da bi se shvatio problem Hrvata koji žive izvan granica Hrvatske, a koji bi se željeli vratiti u Domovinu, treba razumjeti i uvažiti neke činjenice, koje ćemo ukratko izložiti, ne pretendirajući pri tom na to da su one u potpunosti obuhvaćene, već naprotiv željeli bismo da izneseno bude samo poticaj mnogima koji promišljaju ovaj problem pa da ga upotpune dodatnim podacima i sugestijama.

1. Ogromna većina Hrvata koji danas žive širom svijeta nisu napustili Domovinu iz avanturizma već iz gospodarsko-političke nužde;
2. Iza korištenog pojma “ekonomska emigracija” ili “radnici na privremenom radu u inozemstvu” skrivala se politička nakana bivšeg režima, da dodatno oslabi biološku supstancu hrvatskog naroda u hrvatskim krajevima, a nakon poslijeratnih masakrra, to je bio strahovit dodatni demografski udarac koji bi, da nije stvorena samostalna hrvatska država, sljedećih desetljeća doveo u pitanje samu opstojnost hrvatske nacije;
3. Jugoslavenski režim je organizirano raseljavao Hrvate (prije svega iz “pasivnih krajeva”, a zapravo iz onih krajeva gdje se namjerno i sustavno nije investiralo) diljem svijeta, na osnovu ugovora koje su sklopili sa nizom zemalja svijeta (Njemačka, Australija i druge) o godišnjim kvotama iseljenja za što je dobivao i nekakvu novčanu nadoknadu (prodavali su ljude kao stoku!);
4. Ti naši sunarodnjaci imaju pravo na, kako od države organizirani povratak tako i na STIMULIRANJE povratka barem jednako kako to RH čini prema Srbima, koji su napustili naš teritorij ne zbog toga jer su bili protjerani, već zbog antihrvatske indoktrinacije i činjenice da se nisu htjeli pomiriti sa postojanjem hrvatske države (na pr.: postavljanje u razna ministarstva predstavnike povratnika iz iseljeništva)! Hrvatska država je pravni slijednik SFRJ, pa prema tome treba ispraviti nepravdu koju je ta totalitarna tvorevina napravila stotinama tisuća Hrvata!
5. Procjenjuje se da će sljedećih godina u mirovinu otići otprilike 250.000 Hrvata samo u državama Zapadne Europe. Te ljude treba, od države organizirano, motivirati da se u što većem broju vrate u svoju Domovinu, u prvom redu iz ljudskih pobuda, ali istovremeno se treba znati da bi njihovim povratkom bila znatno povećana količina novca koji se trošio ovdje, a zarađen je negdje drugdje. Procjenjuje se da bi se radilo o redovitom godišnjem “nerobnom deviznom prilivu” u visini većoj od 4 milijarde € i to u sljedećih petnaestak godina;
6. Kada bi se iz temelja osnažila jedina preostala hrvatska banka (HPB), prebacivanjem Državnog proračuna na nju, a u kontekstu aktualnog stanja u međunarodnom bankarstvu, ti naši sunarodnjaci bi zasigurno našli interes polaganja svojih ušteđevina u nju (čak i onih koji se možda ne mogu ili ne žele za stalno vratiti);
7. Hrvatska država je našem raseljenom narodu dužna osigurati povratak ne samo zbog ogromnih zasluga pri stvaranju hrvatske države, financiranju naoružavanja HV-a, stalnoj materijalnoj skrbi o svojim bližnjima, redovitim dolascima i za vrijeme Domovinskog rata, kada je njihova potrošnja barem djelomično ublažila izostanak turizma, već i zbog čiste nacionalne i ljudske solidarnosti;
8. U svijetu postoje izuzetno bogati Hrvati koji bi zasigurno našli svoj interes za ulaganjem u Hrvatsku. Do sada se tim ljudima nije pristupalo na način da ih se potakne na ulaganja. Naprotiv, STRUKTURA koja desetljećima vedri i oblači hrvatskim gospodarstvom gledala je da spriječi povratnike investitore bojeći se za svoj politički, društveni i gospodarski monopol! Bivša tzv. tehno-menadžerska struktura znala je da bi se njihove pozicije znatno uzdrmale ulaskom hrvatskog iseljeničkog kapitala u RH. Poznato je da su mnogi pokušali, ali su u velikom broju bili prevareni i poniženi tako da su se vraćali u države iz kojih su se prvotno vratili u Lijepu Našu. Njima se Hrvatska treba iskreno ispričati i pozvati ih da nesmetano i tržišno ravnopravno investiraju u našu zemlju;
9. Tako na primjer treba odmah započeti razgovore za našim iskusnim i bogatim iseljenicima u Južnoj i Sjevernoj Americi koji se vrlo uspješno bave ribarstvom i preradom ribe da ulože u tu gospodarsku granu. Naravno tome treba prethoditi proglašenje gospodarskog pojasa na Jadranu, za što je sada idealan politički trenutak;
10. Treba poticati posebice mlade Hrvate na povratak, a za što se moraju napraviti posebni programi. Država treba evidentirati sva deficitarna zanimanja i o tome redovito obavještavati naše iseljenike. Poticaje treba dati onima koji su spremni investirati u stočarstvo, poljoprivredu, drvno-prerađivačku industriju i sl.;
11. Posebno se treba povesti briga o onim Hrvatima koji žive po umirovljeničkim domovima širom svijeta, a koji bi se vratili kada bi imali adekvatan smještaj i njegu kod nas;
12. Onim, na sreću malobrojnim iseljenicima koji se žele vratiti, a zbog pomanjkanja materijalnih sredstava to ne mogu, omogućiti povratak na račun hrvatske države (posebice iz Južne Amerike);
13. Ovaj poduhvat svakako neće biti moguć i bez velikog angažmana Katoličke crkve koja najbolje poznaje i pokriva dijasporu. Stoga treba maksimalno uključiti i naše svećenstvo da pomogne u izgradnji ovog “MOSTA POVRATKA” između Domovine i iseljene Hrvatske;
14. Da bi projekt “MOST POVRATKA” mogao zaživjeti nužan je snažan lobi u Hrvatskoj koji će izvršiti pritisak na politiku i potaknuti je da konačno otvori i pokrene procese u tom smjeru. Naš klub želi biti dio te, za hrvatsku budućnost, sudbonosne priče. U tom smislu otvaramo širom svoja vrata svima u dijaspori koji razmišljaju o povratku u Hrvatsku, a koji to iz bilo kojih razloga do danas još nisu učinili. Svi koji planiraju povratak u Domovinu mogu postati članovi naše udruge čime dobivaju svu logističku i moralnu potporu za ostvarivanje svoje nakane.

Našim pak političarima na kraju savjetujemo da se, umjesto “plakanja” nad demografskom slikom Hrvatske i “plakanja” nad “zločestom” EU koja nas ne želi k sebi, okrenu rješavanju stvarnih problema hrvatskog gospodarstva i društva općenito. A ono što zasigurno spada u najveće prioritete u tom kontekstu jest aktivna i dobro osmišljena politika koja bi omogućila što brojniji, brži i efikasniji povratak onog dijela iseljeništva koji to želi, a na dobrobit cjelokupnog hrvatskog naroda!

Za Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva „Krasna Zemljo”,
Ninoslav Mogorović, predsjednik
Grozdana Škabić, Ninoslav Mogorović i Marinko Gazić na konferenciji za novinare u Puli

Izvor:HMI

Good moning,Bon giorno,
Guten Morgen
"CroExspress"
Dobro jutro dijasporo; Hrvatska


Vjerojatno će se i na kojem drugom stranom jeziku pozdraviti novo ili pak izači sa pojedinim tekstom hrvatsko glasilo "CroExspress" koje se je upravo prije par mijeseci među Hrvatima u Njemačkoj, iseljeništvo odnosno u dijaspori rodilo i na svijet pojavilo,baby je potrebno njegovati našim zajedničkim svemogućim snagama,kako bi obustalo našom zajedničko.


Čovjek može ignorirati ono ili ovo ali nikako ne smije biti slijep na ono što je dobro

Prem da je i tu bilo razni pokušaja u tiskovnom smislu,danas nam je stvarno zadnje vrijeme da nam u ovom globalnom svijetu, zadnji vlak sa kartom u džepu,pod moto:Čim si sednem..čim si sednem već mašina fućka,ne pobegne."CroExspress" je upravo ta lokomotiva.
Osim mnogih internetskih mreža koje se pokušavaju obrdžati u dijaspori i iseljeništvu neke su se i od njih zatvorile,prem da moramo uvjek biti sretni da su i dosad izdržale,Hrvatima u dijaspori je nužno potrebno jedno dodatno papirnato glasilo sa velikom lokomotivom,koje bi ih obostrano još više i jače zajednički spojila sa njihovom Matičnom im Hrvatskom domovinom i dobro je da "CroExspress" imamo i za one koji se vraćaju i za one pogotovo mlade naraštaje koji ostaju i rođeni su u zemljama roditeljskih domaćina, za koje je potrebno u svakoj zemlji drugačije krojiti društva.
Ono što želim još jednom ponoviti važno je i vrijedi i pomaže na putu Hrvatske u smislu daljnje društvene zajednice na području i EU-e prema tome još želim ponoviti.
Hrvati u dijaspori trebaju si uz domaće sami za sebe svoju vlastitu strategiju društva na principu stvaranja i spajanja zajedničkih mostova i spona hrvatski im korjena na principu i suradnji obostranog patnerstva,prijateljstva zemalja euripe i svijeta u kojima su im u stvari njihova dijeca rodjena u tome im netko drugi teško može osim njih samih pomoći.
Pitanje je samo vremena kada će se "CroExpress-pojaviti uz njemačke i na našim domaćim kioscima i plažama

Puno uspjeha želimo"CroExspress"- ovom,
uredničkom timu sa dobrom i dugo trajnom lokomotivom.

Da nam vlak sa kartom u džepu ne pobegne,
teško je tražiti u tom smislu pomoć EU-nije

Zadnje je vrijeme da dijaspora konačno već jednom uđe u dijalog sa sadašnjom vlašću,
ali i oporbom, na ravnopravnim temeljima.


Možda si je netko razmislio zašto su hrvati u švicarskoj u tom smislu napredniji. odgovor je razumljiv oni su prije počeli

Sjećam se dobro riječi gospodina Plevnika bilo je to negdje s početku domovinskog rata i prvom posjetom čovjeka tada zaduženog za sport i kulturu koji nas je posjetio s riječim,tako se osjećam među vama,kak da sam doma, u jednom gradiću u blizini Stuttgarta u dvorani ispod Cekve u kojoj su se odvijala mnoga političke i društvena kulturna i sportska zbivanja tamošnjeg hrvatskoga življa.Lijepo je to bilo od gospodina Plevnika tada društveno rečeno čuti.
Već tada sam pomislio,tak kak doma nam nebi smjelo biti trebalo bi nam biti bolje
Svi znamo kako i na koji način su nastali hrvatski kulturni i sportski klubovi društva i zajednice.Moramo u stvari biti sretni da smo pod tim okolnostima kakve takove su bili uvjeti i dotle izvukli u budućnosti trebalo bi nam ići još na bolje.
Želimo li graditi hrvatske Domove,dvorane klubove i društva još kvalitetnije i bolje treba nam se dogoditi i u dijaspori značajne promjene u hrvatskim, klubovima.udrugama,zajedicama i društvima treba nam je ukupiti sve snage te pronaći način kako savezno djelovati na obadvije strane.

To, i ništa drugo, osnovni su pokretači mojih javnih istupa, putem tiska, na javnim tribinama, sastancima,gdi got mi se ukaže prilika. Jer, nakon svih odricanja, žrtva i postignuća osnovnoga cilja, bilo bi doista nerazumno, raspisati snage i objektivne datosti te umjesto naprjed koracati natrag.Europa kojoj zajednički težimo i kojoj, kako stalno tvrdimo, stoljećima pripadamo, danas ne priznaje, improvizacije ni medjusobne podjele, ne uvažava ” lako ćemo” odnose u njezinoj zajednici, mi moramo biti ravnopravni prvenstveno po obavezama, a onda tek po pravima.Jer prava se i stiču nakon zasluga dijelovanjem, ponašanjem, izjednačenjem, poštivanjem osnovnih standarda i normi,koje se kod hrvata u iseljeništvu povežemo li njihovu dijecu uvjek nalaze na relaciji dviju različitih država.

Čvrsto se nadam da su Hrvati u Njemačkoj,kao i svim drugim državama konačno shvatili da za svoju političku i društvenu strategiju potrebno im se je samima izboriti u zemljama u kojima žive i rade oni i njihova djeca.
Pogotovo kada se zna da svaka demokradska zemlja je drugačija,te postoji za hrvate u dijaspori različiti zakoni, prava i obaveze.
Nitko drugi sa najboljom voljom im to ne može dobro i kvalitetno za njih učiniti.
Hrvatima u dijaspori i iseljeništvu nužno je potrebno stvoriti jedno zastupničko vlastito tijelo,sve jedno kako se zvalu,komite, udruženje,Hrvatski Iseljeniški Politički i društveni savez Hrvata u Njemačkoj.U kojem bi Hrvati mogli birati sami svoje predstavnike i koji bi im mogli biti osim u saborskoj klupi uvjek pri ruci kad im zatreba u inozemnim zemljama neka pomoć ili informacija.
Valja napomenuti hrvatima u dijaspori potrebno je stvarati dvostruke mostove i spone,
Kao prvo sa zemljom njihovih korjena,baka i djedova Matične im roditeljske domovine,a na drugu stranu potrebno se je i društveno i politički povezati sa zemljom domaćina u kojoj Hrvati žive i rade,u zemljama koja je također,rodna domovina njihove vlastite dijece ujedno sa njima također stvarati prijateljstva patnerstva i daljnje mostove i smone.To ne mogu činiti uz najbolju volju političari rođeni u Hrvatskoj nit stranka HDZ-a-nit današnja oporbena stranka SDP-a.Tu bi im se trebalo obadvima usuglasiti te konačno pogledati istinu u oči.
To bi trebale također konačno tako shvatiti i sve druge politčke stranke izvan RH koje djeluju na području dijaspore i iseljeništva.

Izvor iz Matice Hrvatske Broj 3, Godište III. / 2003. piše Gojko Borić

Citat:Nećemo ulaziti u uzroke i posljedice te smjene, već samo naglasiti da sve dok Matica bude financirana iz državnog proračuna, njezina će ovisnost biti upitna. Vrlo je vjerojatno da će sadašnja uprava Matice iseljenika biti smijenjena kad nova politička grupacija dođe na vlast i tako »do vijeke vijekova«. O neovisnosti Matice iseljenika trebali bi se brinuti i iseljenici, odnosno njihove organizacije. Ona bi trebala biti most između domovine i iseljeništva, a taj bi most trebale financirati obje strane.

Sadašnji odnosi između velikog dijela organizirane dijaspore i domovinskih vlasti nisu dobri, a mogli bi se opisati riječima da se radi o »dijalogu pokvarenih telefona«. Hrvatski svjetski kongres, koji nije ono što bi optimalno trebao biti, vodi »rovovski rat« protiv trećesiječanjskog režima, a vladajući u Zagrebu »suvereno« ignoriraju Kongres. To je stanje na duži rok nepodnošljivo i štetno objema stranama.
Da završim citatom iz svojega članka u Matici (veljača 2001): »...i hrvatska dijaspora nije bez grijeha u svojim odnosima prema domovini i svom ocjenjivanju domovinskih prilika. Dijaspora je bila previše naivna prema Tuđmanovu režimu, te previše namrgođena u sukobljavanju sa sadašnjom vlašću. Njezino promatranje hrvatskih prilika opterećeno je time što je lako govoriti o nekakvoj ’idealnoj’ Hrvatskoj onima koji u njoj ne žive. Dijaspora je očekivala previše od postkomunističke Hrvatske i stoga se morala razočarati. Ona nije zadržala institucije, izvore novca i promidžbena sredstva koje je posjedovala prije osamostaljenja Hrvatske. Ona je previše davala bivšem režimu bez odgovarajućih garancija da će ta sredstva biti uredno korištena. Sad se ta površnost i naivnost osvećuju. Vrijeme je da dijaspora uđe u dijalog sa sadašnjom vlašću, ali i oporbom, na ravnopravnim temeljima, kao dio nacije koji osim dužnosti ima i neka neotuđiva prava; taj dijalog mora biti vođen bez emocija, jer hrvatska je dijaspora previše velika a da bi domovina mogla od nje odustati, a za dijasporu je Hrvatska jedina domovina.« kraj citata.

Idemo dalje sa obzirom da se zna da se u tom smislu nešto više pokreće.

Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske ima predsjednika, potpredsjednika i 11. članova zastupnika, te još 4 vanjska člana Odbora iz reda javnih, znanstvenih i stručnih djelatnika.

Vezani Članci

Donest ćemo strategiju za dijasporu

DIJASPORA I DOMOVINA

Dijaspori nema tko pisati

Nekad mi je govorio ćaća:Sine ribu je potrebno loviti na više mijesta


Naši ljudi teško poprimaju praksu i iskustvo od drugih u dijaspori smo ipak drugačiji to ipak i danas prakticiramo.Mi odrasli smo morali a mladi to danas uče i obrazovaju se u svojim školama i praktičnim radionicama.

Želimo imati i u budućnosti više uspjeha,ribu nam je potrebno loviti na više strana,
potrebno nam je i znati namamiti turista.Nitko nam neće riješiti nagomilane probleme pa ni Srbi ako to ne učinimo sami.Istina je da je hrvatska dijaspora jedna među najvećim živim zidovima Hrvatske promiđbe diljem Europe i Svijeta.Naravno da im je potrebna raznovrsna logistička i informativnih podpora tiskovnog lista,i drugog domaćeg življa,snabdjevanjem svih načina i vrsta hrvatskih uobičaja kao i raznih specijaliteta.

Domaćima bi pak preporučio a govorim iz iskustva kako kroz svoje priredbe i zabave na kojima turisti razume osim glazbe jedino još buku i galamu,plesnjake tako i diljem hrvatske više turistočki živih vodića,zabavnih prevodioca s spoznavanjem više stranih jezika, kako bi se i turistima dalo makar malo osjećaja da se osjećaju društveno i turistički poput kad su doma.
Time bi ih lakše namamili nego sa spotom stražnjice na samome hrvatskom jeziku.
Mnogi sigurno neće tražiti drugoga koji je napisan sličan njemu na jeziku kojeg razumiju.
Ono što želim napomenuti ako već spot koji upozorava na nešto, onda to je potrebno prevesti da ga i turisti razume i shvaćaju.

Dobro se je ipak i dan danas sjetiti ćaćinog govora,sine ribu nam je potrebno loviti uz kvalitetan mamac na više mijesta.